Ovih dana navršava se 150 godina od rođenja (antropo)geografa, geopolitologa i kulturnoga djelatnika don Filipa Lukasa. Rođen je u Kaštel-Starom 29. travnja 1871. Gimnaziju je završio u Splitu, a bogosloviju u Zadru 1896., kada je zaređen za svećenika. Nakon što je bio kapelan u Muću, studirao je zemljopis i povijest u Grazu i Beču, gdje je 1906. položio profesorski ispit. Radio je u srednjim školama u Dubrovniku, Sušaku, Zagrebu i Rijeci, a od 1920. bio je profesor ekonomske geografije na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi u Zagrebu, gdje je triput bio dekan. Autor je više udžbenika i skripta te knjiga. Bio je predsjednik Matice hrvatske od 1928. do 1945., kada je napustio Hrvatsku, a komunističke su ga vlasti osudile na smrt. Godine 2017. Županijski sud u Zagrebu poništio je tu presudu. Umro je u Rimu 26. veljače 1958.
Lukas je smatrao da život svakoga naroda određuju moralni, intelektualni i materijalni život, političko-socijalna organizacija i zemljopisni položaj kao konstanta. Za Hrvate je to križište okomitih i vodoravnih geopovijesnih protega (Baltik – Jadran, Alpe – Dinaridi). Naš »nacionalni princip« je »oslobodilačka i kulturna ideja s pravom samoodređenja«. Uočavao je posebnosti pojedinih hrvatskih krajeva, kao dijelova integrativne hrvatske »geopsihe«, koju krase »čovječnost, ustavna prava, miroljubivost i etičnost, jednakost i demokracija«. Pripadnost univerzalizmu zapadnoga kršćanstva, odakle »Hrvatima puca povijesna zora«, odredila je i naše europejstvo. Smatrao je da su Hrvati skloni »mističnomu nastrojenju«, što se vidi u većine naših književnika, a to je uočio i Dante u 31. pjevanju »Raja«.
Njegova je misao »elitna koncentracija misli o Hrvatskoj« (D. Žanko), a »najveća zasluga svakako je geopolitička sinteza hrvatskih zemalja, u kojoj on uspješno prevladava sve izvana nametnute partikularizme kao i unutrašnje podjele i zablude te nepokolebljivo brani hrvatsko pravo na vlastitu državu« (M. Klemenčić). (L)
