Mnogo je vijesti ovih mjeseci o stožernim institucijama kulture i obrazovanja u Hrvatskoj koje se nalaze u krizi. No to je samo vrh ledenoga brijega krize koja u kulturi i obrazovanju traje puno duže od stanja izazvana koronom. I mnogi su realno o toj krizi mnogo znali, i oni koji su odgovorni za vođenje tih sustava i oni koji su u tom sustavu zaposleni i oni kojima ti sustavi služe. Samo su zatvarali oči. Zato je danas čudno čitati da je kriza nastala zato što nema publike ili zato što nema nastupa ili zato što ubija nastava na daljinu. Kreativni sektor, koji bi trebao prštati od ideja, raspao se u roku od nekoliko mjeseci pa je valjda jedini odgovor koji je uspio dati na izazove sadašnjega stanja da ode online.
Slično je i s obrazovnim sustavom. Zar je sve što je sustav u kojem je više od 90 posto ljudi visoko obrazovano uspio smisliti samo Zoom ili Microsft Teams? Nisu li frustracije djece i roditelja s nepreglednim gradivom, neadekvatnim metodama učenja i podučavanja postojali i prije koronavirusa? Zar se u krizi nisu za početak mogli rasteretiti programi i prilagoditi hororu nastave na daljinu? Nije li kazališna infrastruktura u Zagrebu bila sramotno zapuštena i prije potresa? Nisu li slobodni umjetnici bili žrtve neuređenoga tržišta i loših zakonskih propisa i prije virusa? Nisu li sva hrvatska kazališta žrtve slijepih administrativnih mjera poput one o zabrani zapošljavanja bez obzira na realne potrebe, i to već desetljećima? Sve će proći kad virus prođe? Ne će. Izglednije je da će sve patiti od dugotrajnoga Covida nego da će sve procvjetati kad se cijepi 80 posto populacije.
Jesu li hrvatske institucije, pojedinci i cijeli sektori iskoristili sadašnje vrijeme za postavljanje ozbiljnih pitanja o svojoj održivosti i budućnosti? Gdje su nove strategije, planovi, gdje su prava, bitna pitanja i barem pokušaji odgovora na njih? I možda najvažnije pitanje, nisu li djeca zbog pasivnosti svih zapravo najveće žrtve koronakrize?
Krivi su ljudi na vodećim pozicijama? Svakako je na njima najveća odgovornost, ali isključiva krivnja sasvim sigurno nije. Kreativni sektor trebao bi biti onaj koji će se najbolje snaći u krizi, baš zato što je kreativan, a ispada da je upravo taj sektor u sadašnjoj krizi pokazao najmanje agilnosti i kreativnosti. S time da je dio sektora koji je materijalno slabiji (takozvani klasičari) još i pokazao nešto, a sve one visokoprofitabilne strane sektora pukle su kao kokica. I njih je na kraju trebalo spašavati Ministarstvo kulture i medija.
Kreativnost je poput fraze o krizi kao prilici također jedna od riječi koje se često troše pa su se potrošile, postala je svojevrsni smokvin list svakomu govoru o obrazovanju i kulturi, nešto slično kao i riječ izvrsnost. A što je to? Pa vrlo pojednostavnjeno, sposobnost divergentnoga razmišljanja ili kako se voli reći razmišljanja izvan kutije, gdje se o jednoj stvari može razmišljati s velikoga broja različitih pozicija uz sposobnost konvergencije, da se izabere skup ideja ili misli koji će na sustavan i najbolji mogući način dovesti do neke koherentne ideje ili djela.
O kreativnosti se doduše danas mnogo govori i zbog toga što je svima postalo jasno da se društva i gospodarstva mijenjaju tako velikom brzinom da je kreativnost postala imperativ. Tko nije kreativan, na tržištu zaostaje i na kraju propada. No važnije je zapravo pitanje što omogućava kreativnost i zašto je ona toliko važna za pojedinca te kako se prelijeva kroz generacije. Istraživanja pokazuju zabrinjavajuću tendenciju da generacijski gledano, kreativnost kao sposobnost od 1990. naovamo polako ali sigurno opada. U znanstvenim je krugovima mnogo zanimanja izazvalo istraživanje sociologinje Kyung Hee Kim koje je objavljeno u časopisu Creative research Journal 2011. godine. Ona je proučila rezultate takozvanih Torransceovih testova kreativnoga mišljenja koji su od 1966. do 2011. izvedeni na uzorku od 300 tisuća djece raznih uzrasta u razmacima od otprilike 10 godina. Rezultati su porazni. Od 1990. godine testovi kreativnosti pokazuju nesmiljeni trend opadanja sposobnosti kreativnoga mišljenja u svih generacija djece, sve do punoljetnosti. Tako opadaju i fluentnost – bogatstvo i raspolaganje mnoštvom ideja, i originalnost – sposobnost stvaranja novih ideja.
Pokazalo se i da je verbalno izražavanje sve teža aktivnost, da se smanjuje smisao za humor, da su generacije sve manje maštovite, sve pasivnije, manje otvorene za nova iskustva, da žive u okolnostima sve veće duhovne ograničenosti, da su sve manje znatiželjne i spremne na rizik i da sve manje komuniciraju s vršnjacima i okolinom. Kao posljedica toga sve su sklonije psihičkim poremećajima poput depresije i anksioznosti.
Kyung Hee Kim istraživanje je dopunila 2017. godine proučavajući rezultate usmjerenosti na standardizirana testiranja u obrazovanju na primjeru azijskih zemalja gdje je jasno dovela u vezu opsjednutost rezultatima testova sa psihičkim smetnjama, ali i s potpunom nesposobnošću osoba za opiranje socijalnomu konformizmu. Zaključak je da ti sustavi umjesto promicanja individualizma i kreativnosti potiču poslušnost i pasivnost, tj. ubijaju kreativnost. Međutim, žalosno je što su svi zapadni obrazovni sustavi, uključujući i hrvatski, krenuli istim smjerom. Tako se stvara sustav usmjeren samo na ishode i mjerljive rezultate, koji u potpunosti ignorira emocionalne i duhovne potrebe osobe i time se odgajaju zombizirani pojedinci sposobni isključivo za to da se u budućnosti »oslone na sustav«, a ne na sebe. Time postaju puki promatrači, objekti, a ne stvaratelji. Je li moguće očekivati kreativni sustav bez kreativnih pojedinaca? Za odgovor na to pitanje vjerojatno ne treba ni razred osnovne.
Kreativnost je dakle usko vezana uz slobodu pojedinca, kao i uz njegovo psihičko zdravlje. Ona nije društveni konstrukt, ne može se ispredavati, uvježbati na radionicama ili naučiti, ona je urođena čovjeku kao biću, ona je gotovo zrak koji čovjek diše. Potreban joj je jedino prostor unutarnje slobode. Evolucijski gledano, čovjeku su znatiželja i kreativnost prvi uvjeti preživljavanja, bez te sposobnosti nikada ne bi napustio ni špilju, a kamoli otišao na Mjesec.
Nešto se događa s tom sposobnošću. To je očito ne samo istraživačima, nego i svima koji su imalo znatiželjni i promatraju svijet oko sebe. Jasno je da je problem multidimenzionalan i teško objašnjiv promatrajući samo jedan fenomen, međutim možda se baš kroz naočale umjetnosti mogu iščitati opći problemi. Zašto je smiješno slušati klasične glazbenike kojima je jedini problem to što sad nema publike? Možda zato što je po svim istraživanjima samo 7 posto njihove publike ispod 31 godine, 41 posto se nalazi između 40 i 60 godina, a oko 37 posto publike je iznad 60? To jesu podatci britanskih istraživanja, ali kroz sve zemlje Zapada postotci su unutar tih margina plus minus 5 posto. Kad koronakriza prođe, koja će generacija publike dolaziti na koncerte, upisivati glazbene škole, akademije? Generacija »i« kako su ih počeli nazivati, dakle internetska generacija rođenih od 1995. naovamo. A to je generacija koja živi sve ono što se protivi logici umjetnosti koja se podučava na akademijama, postavlja u teatre ili koncertne dvorane. A koja je ta njihova logika? Logika interneta, koji je, kako je evolucijski biolog Brett Weinstein definirao, entitet koji je utjelovio postmodernost, prostor u kojem svatko može konstruirati vlastitu istinu, koji je po prirodi i stvarnost i fikcija u jednom, prostor ideološke praznine, u kojem caruju paranoja, skepsa, pesimizam i otklon prema bilo čemu što miriše na autoritet. To je prostor koji promovira i afirmira laž, jeftinu zabavu, i s tih izvora piju današnja djeca. Zato im kreativnost opada, zato nisu znatiželjna, jer žive u svijetu reciklaže, gotovih proizvoda, koji ih ne tjera na stvaranje, nego na konzumiranje, gdje je dostupno sve na klik, a nemaju sposobnost shvatiti da velik izbor ne znači i veliku vrijednost.
Zbog toga su podbacili i kreativni i obrazovni sektor, i kroz to bi trebali čitati svoju krizu, ne kroz koronavirus. Virus je egzogeni faktor koji će na ovaj ili na onaj način nestati ili se pritajiti. Čak nije važno hoće li to biti kroz jednu ili pet godina. Jalovost i nezainteresiranost mnogih kreativaca i učitelja za budućnost pravi je alarm za uzbunu, a kriza njihovih institucija rezultat je te pasivnosti.
Ako se umjetnički dio kreativnoga sektora želi održati a da u budućnosti ne mora prodavati jeftinu zabavu, svaki se pojedinac unutar njega treba trgati od okova predvidljivosti i konformizma, treba biti znatiželjan i spreman na rizik, stalno kritičan, ali ne destruktivan. Na pojedincu je odgovornost, ne na sustavu ili institucijama, koje nemaju ni resurse ni mandat ni sposobnost da budu kreativne, one su samo čuvari pravila i propisa.
U Hrvatskoj je nevolja to što su još uvijek generacije ljudi naviknute da im netko drugi rješava njihove probleme. Nevolja je i to da su mnogi zaraženi onim »važno je da plaća redovno dolazi«. Mentalitet u Hrvatskoj općenito nije naklonjen onima koji preuzimaju inicijativu, riskiraju, koji imaju nove ideje, ili koji konstruktivno i utemeljeno kritiziraju. I tu se nažalost taj mentalitet susreće s generacijama koje dolaze i koje su zbog drugih razloga zaražene istim virusom. Virusom pasivnosti i konformizma. A on je opasniji od koronavirusa, ma što tko mislio o tome. Jer puko preživljavanje nije život. Ako je nešto pozitivno iz ove krize i izišlo, to je činjenica da su ljudi shvatili da samo preživljavanje nije ni izbliza dovoljno. Od hrane, pića i krova nad glavom važniji je smisao. Pa cijela je povijest čovjeka povijest traženja smisla. Kreativa, ne pasiva, sila je koja ga tjera da se probudi i sljedeći dan, život koji je stvaranje i avantura. Ne opsjednutost sigurnošću i predvidivošću. To je dosadno.
