Ljepota Hrvatske očituje se u čarima svakoga kraja, u prirodnoj raznolikosti i bogatstvu, zatim u arhitekturi, jeziku, običajima, pa nije čudno što je to veliko hrvatsko bogatstvo stoljećima bilo na meti osvajača. Takvo iskustvo ima i jedan od ljepših hrvatskih krajeva, poluotok Istra, koji su kroz prošlost mnogi pokušavali osvojiti te zastrašivati i progoniti hrvatski narod. Unatoč promjeni pet državnih zastava, Hrvati su ostali i opstali na svojim povijesnim temeljima istarske ljepote. Taj najveći hrvatski poluotok resi prirodno bogatstvo mora, ruda, rijeka, vinograda i maslina, kulturnih i sakralnih spomenika kakvim se malo tko može podičiti u svijetu na tako malom prostoru. Tako je i dio Istre u Labinštini sjecište povijesnih i kulturnih blaga, a prirodno bogatstvo čini ga posebnim biserom. U blizini Labina je područje općine Sveta Nedelja koja zauzima površinu od šezdesetak četvornih kilometara. Sjedište joj je u Nedišćini, a čini je 21 naselje. Po geopolitičkom ustroju pripada Istarskoj županiji, a prema crkvenoj podijeli Porečkoj i pulskoj biskupiji. U posljednjih 25 godina ondje su službovali svećenici: Aleksandar i Dragutin Petrović, Blaž Bošnjaković, zatim Ivica Butković, Andrej Šachović, Carlos Artur Fonseca Farfan. Sada su svećenici u Labinu župnik Milivoj Koren i njegov pastoralni suradnik Jeronim Jokić.
Mladom i poletnom svećeniku Jokiću povjerena je župa Sveta Nedelja sa sjedištem nedaleko od Labina u Nedešćini, a posvećena je Presvetomu Trojstvu, te vodi pastoralnu brigu na području župe sv. Martina u Svetom Martinu te sv. Ivana i Pavla u Šumberu. Predstavljajući župe, komunikativni i otvoreni svećenik Jokić ističe da je župa Sveta Nedelja osnovana 1632. odvajanjem o župe Labin. Župna je crkva jednobrodna, sa svetištem i sakristijom izgrađena 1897. Župa sv. Martina osnovana je 1632. odvajanjem od Labina, župna crkva izgrađena je 1907. te temeljito obnovljena 1983. Župa Šumber spominje se već 1260., a župna je crkva izgrađena 1672., na mjestu starije crkve.
»Župe zajedno imaju oko 3000 katolika, a broj ukupnoga življa za nekoliko je stotina veći«, napominje svećenik Jokić. »Umrlih na ovom području više je od rođenih, zapravo slično kao i u cijeloj Hrvatskoj. Krizmanika i pričesnika godišnje je 10 do 12.« Nadalje, ističe voditelj pastorala Jokić, socijalna slika je podnošljiva. »Mještani rade u društvenim i gospodarskim djelatnostima, a dio ljudi bavi se turizmom. Isto tako obrađuju se polja, što je na neki način privrjeđivanje za svakidašnjicu. Dočim je manje mladih i djece, logično je da ima samačkih domaćinstava, u prosjeku kao i drugdje u Hrvatskoj. Ono što je ohrabrujuće, mlade obitelji uglavnom ostaju na ovom području, dakle ima ih, ne iseljavaju se kao možda u nekim drugim dijelovima Hrvatske. Valja napomenuti da je budućnost ovih krajeva zajamčena dok je turizma. S druge strane, Labin je inače slijepo crijevo Istre i kad ne bi bilo turista, situacija bi svakako bila teža. Za razliku od nekih drugih dijelova naše domovine, ovo područje nema toliko siromašnih i onih na rubu egzistencije.«
Svećenik Jokić napominje da u župi funkcionira Caritas, koji djeluje uglavnom u vrijeme Božića i Uskrsa, dakle kad ima nešto više novca u škrabici. Članovi župnoga Caritasa u Svetoj Nedelji su Irene Mikuljan, Rina Basanić, Marija Borčić, Mirjana Šumberac, Irena Smilović, Đani Beučić, Robi Belušić, Đeni Belušić, Leonida Licul i Lučana Radović. »Od organiziranoga pastorala uglavnom su redovite službe. Od te tri župe jedino je aktivan zbor u Svetoj Nedelji. Sastaje se redovito tjedno na probama, animira liturgiju, nastupa na susretima zborova i drugim okupljanjima prema potrebi. Mise su nedjeljom, i to po jedna u svakoj župi i po potrebi i prigodno. Prva je u Šumberu u 8.30, zatim se slavi u Svetoj Nedelji u 10, i u Svetom Martinu u 11.30 sati. Gledajući cjelovito, dolazak na misu nije zadovoljavajući u odnosu na ukupan broj krštenih, a i sakramentalni život može biti puno bolji.«
Mladi svećenik Jokić kaže da postoji jedno župno vijeće za sve tri župe. »Povremeno se susrećemo, nastojimo koliko se može, zapravo očekujem više aktivnosti. Na neki način zajednički pokušavamo sagledati potrebe i stanje pa tražiti kako učiniti pomak. Što se tiče župnih objekata, može se reći da je većina njih u dobrom stanju. Održavanje i obnove financiraju se iz vlastitih sredstava župe, odnosno vjernika, zatim od strane biskupije te od lokalnih zajednica.«
Osvrćući se na mlade i njihov odnos prema Crkvi, pastoralni suradnik Jokić ističe da su se pojedini udaljili od Crkve, bolje rečeno ravnodušni su kad je u pitanju prakticiranje vjerskoga života. »Kao svećeniku najteže mi je to što se Crkvi pristupa kao instituciji. Najveća zadaća svećenika na ovom području je učiniti da vjera bude prikazana i življena tako da istinski dotiče ljudsku svakodnevicu. Po vjeri se spašavamo, pa ako se uspije ljudima približiti to otajstvo, to je velika stvar. Kao svećenik promišljam da trebam predstavljati Krista u svakoj sredini, tako da nije pitanje jesam li prihvaćen ili ne, već jesam li Kristov ili ne.« Svećenik Jokić ističe da je župnik u tim župama Milivoj Koren. »Ja sam pastoralni suradnik, nominalno, ali praktično se brinem za ovo područje, a župnik Koren više je u Labinu i Raši.«
U župi djeluju dvije vjeroučiteljice koje svake nedjelje sudjeluju i pomažu u životu župe. Irene Mikuljan, koja je rođena na području župe Sveta Nedelja, već je četvrt stoljeća vjeroučiteljica. Ona ističe da to drevno mjesto na kojem je nekoć bila benediktinska opatija danas ima oko 1600 stanovnika. Većina ih se deklarira katolicima. »Tu sam vjeroučiteljica, predajem u matičnoj i osnovnoj školi vjeronauk«, kaže vjeroučiteljica Mikuljan. »Dolaze na vjeronauk manje-više sva djeca osim onih koji su muslimani. Od 160 djece, jer mi smo mala škola, oko 110 ih je na vjeronauku. Suradnja škole i Crkve može uvijek biti bolja. Svi se moramo malo više potruditi i raditi na zajedništvu i bit će nam svima bolje. Problem je što djeca ne dolaze s roditeljima u crkvu. Vjeroučiteljica sam već 25 godina i čini mi se da nam je potrebna veća suradnja. U zadnje tri-četiri godine promijenili smo tri svećenika. U župi imamo zbor koji se jako trudi i redovito dolaze članovi na tjedne probe. Na području župe većina je autohtonoga stanovništva, možda do desetak posto je doseljenika. Domicilno je stanovništvo jako otvoreno i suživot je dobar. Uklopili su se u život mjesta i župe i lijepo je da imamo novih i mladih obitelji u crkvi.«
U Nedešćini živi Darinka Mrzljak, koja ističe da je onamo dolazila i prije, a posljednje četiri godine ondje je za stalno. »U ovom je kraju jako lijepo živjeti, zapravo tu je sve blizu i jako mi se sviđa«, svjedoči članica zbora Mrzljak. »U blizini je Pula, Rijeka, a ja sam došla iz Zagreba. Ovo je mjesto mirno, nekako po mjeri čovjeka. Nedjeljom dođem redovito na misu, a isto tako dolazim redovito na probe župnoga pjevačkoga zbora. Petnaestak nas je u zboru i vježbamo jedanput tjedno. Uz mise, tu je još druženje, zapravo idemo na susrete zborova, pjevamo na vjenčanjima.«
Mladi bračni par, profesori Kristina i Ivan Špodnjak, doselili su se na područje Nedešćine i rade u osnovnoj školi. Imaju troje djece i uskoro očekuju četvrto. S ponosom izgovaraju imena svoje djece: najstariji je Emanuel, zatim Klara, pa Danijel i uskoro očekuju još jednu curicu. Aktivni su u župi, ali i na širem području daju svoj doprinos posebno u promicanju obiteljskoga zajedništva. »U ovom kraju pretežno starija populacija dolazi u crkvu, zapravo rijetko su tu mlađe obitelji koje dolaze s djecom u crkvu«, napominje Ivan Špodnjak. Komentirajući razloge za to, ističe da se i ljudi u instituciji ponekad malo pogube. Zato treba više slijediti Krista, a manje ga institucionalizirati. »Kad razgovaram s mladima, uočavam što zamjeraju Crkvi, u prvom redu onoj hijerarhijskoj da može činiti više, biti bliže ‘malomu’ čovjeku. Materijalno je potrebno, ali ne treba se povoditi za njim i stavljati ga u prvi plan, jer treba se prepustiti Kristu i s njim ići kroz život. Kao što i naša djeca gledaju u nas roditelje što radimo, a ne što pričamo, tako i vjernik gleda Crkvu i traži u njoj svjedoka i vođu. Dakle, ne onoga tko će samo pričati, nego i tko će raditi, svjedočiti svojim životom, biti blizak potrebitomu. Treba nekoga slijediti, a to se traži od duhovnih vođa.«
Problem je što općina nema na svom teritoriju vrtića. »Mi smo tu dvije godine i nezgodno je ako djecu ne možemo smjestiti u vrtić. U Labinu je vrtić, a to je druga općina. Oni popune svoje kapacitete, a za Nedešćinu ima rezervirano sedam mjesta. Dijete ionako mora poći prije škole u vrtić, a njega tu nema. To je sigurno jedan od problema s kojim se suočavaju mlade obitelji s djecom.«
Nadalje, Špodnjak ističe da je odnos između autohtonih i onih koji su se doselili vrlo dobar. »Ne petljam se u politiku niti me politika zanima. Normalno je da surađujem s onima s kojima radim, zatim s roditeljima djece i prijateljima. Razrednik sam u razredu od 21 učenika, a osam ih ide na katolički vjeronauk. Kad pogledam koliko je po popisu u Hrvatskoj katolika, vidim koliko ima praktičnih vjernika. Nedavno sam u razgovoru s roditeljima iznio podatak koji je pomalo nezgodan, a to je da ove godine 40 posto upisane djece u vrtić dolazi iz izvanbračne zajednice. Isto tako kao razrednik, kad su nam prenosili nekakve osnovne informacije o djeci, primijetio sam da ta djeca prolaze razne teškoće. Mi kao obitelj idemo na obiteljsko obogaćivanje pa možda to gledamo s drugoga stajališta. Zapravo, stalo nam je do svakoga djeteta, da bude sretno. Temeljna je zadaća programa obiteljskoga obogaćivanja promicanje osobnoga i bračnoga napretka supružnika te pružanje pomoći roditeljima u odgoju djece. Svrha je da bračni parovi tijekom rasprave o odgojnim pitanjima vezanima uz njihovu djecu, u prijateljskom okruženju, otkriju bogatstvo obiteljskoga života u smislu osobnoga razvoja. Program je sastavljen od različitih modula koji se proučavaju po metodologiji najprikladnijoj za učenje odraslih osoba. Primjeri su temeljeni na stvarnim životnim situacijama iz obiteljskoga života. Počeli smo ove godine, zapravo rade se metode na poboljšanju kvalitete roditeljstva. Prvo se prouči sam, zatim s partnerom, pa onda u velikoj skupini. To je veliko obogaćivanje. Kao mladomu otcu, suprugu i profesoru, vjera mi pomaže. To mi je lijepa slika, zapravo mogu reći: to je treća noga na stolici. To nam pomaže da budemo bolji prema drugomu, a k tomu svjesni smo da je Netko uz nas.«
Aktivna u župi sv. Martina Enđi Beučić profesorica je povijesti i pedagogije. Ističe da župa Sveti Martin nad Rašom svoju povijest počinje 1632. odvajanjem od labinskoga kaptola. »Župa ima oko 2000 stanovnika raspršenih u dvadesetak sela i teritorijalno je najveća župa Labinskoga dekanata«, navodi ta aktivna župljanka. »U župi sam čitačica, a moja suradnja je oduvijek, zapravo, da budem preciznija, od osnovne škole, a to se poklapa s dolaskom demokracije te uvođenjem vjeronauka u školu. Kao pripravnik za krizmu započela sam praksu čitanja na misi, a potom su se priključili ostali čitači. Tada je na nedjeljnoj misi bilo prilično malo ljudi, a u mom je razredu bilo dosta onih koji nisu pohađali vjeronauk. Većina je njih sakramente ipak primila, kao odrasli. U liturgiju povremeno uključimo i nekoga krizmanika, ali nažalost trend je kao i drugdje – krizmanici obično nakon krizme napuštaju crkvu. Uz mene su još dva stalna čitača: Bruno Perossa i Đani Beučić.
Zvonar je Paulo Oplanić. Za popravke na stolariji brine se Mario Babić. Župno vijeće čine Đani Beučić, Bruno Perossa i Mirko Prskalo. U uređenju crkve sudjeluju Albina Babić, Marija Babić, Ana Beučić, Marija Belušić, Leana Safin, Loreta Diminić, Livija Mohorović, Marija Franković i Nives Faraguna. Puno je zauzetih vjernika laika u našoj župi, što se posebno vidi u organizaciji župnih svečanosti i drugim prigodama. Osobito je svečano o blagdanu sv. Ane kada župu posjeti veći broj hodočasnika iz okolnih župa i drugih gradova, posebice žena, majka, trudnica, čija je i zaštitnica. Nešto se skromnije proslave sv. Martin i Gospa od Zdravlja.«
Prof. Beučić ističe da je brojnost sakralne baštine dokaz vjerskoga kontinuiteta koji je narušen u 20. stoljeću. »Neka su sela, npr. Barbići, posebno stradala u Drugom svjetskom ratu tijekom naci-fašističkoga terora. U razdoblju talijanske i kasnije jugoslavenske vladavine vjera je potiskivana, ali je ipak očuvana. Tijekom posljednjih nekoliko godina župa bilježi napredak i razvoj.« Osvrćući se na gospodarstvo, župljanka Beučić kaže da nema nekih statističkih podataka, no ipak kao i na cijeloj Labinštini kralježnica gospodarstva bilo je rudarstvo. Ta je tradicija duža od 300 godina. »Osim rudarstva dobro je bila razvijena i industrija. Rudnik u Labinu prestao je s radom 1988., nakon čega je nastupila kriza, a krajem devedesetih zatvoren je i posljednji rudnik na Labinštini, u Tupljaku, čime je rudarstvo definitivno ugašeno. Danas su nekako podjednako zastupljene sve grane, osim poljoprivrede, ona je nešto slabije zastupljena. Ističe se turizam s obzirom na to da nas od mora, tj. obližnjega Rapca, dijeli samo desetak kilometara. Većina kućanstava ima neki apartman ili kuću za odmor. A glede zapošljavanja mladih, ne nađe se uvijek posao u struci, ali nešto se uvijek nađe. Ako i ne u Labinu, onda negdje unutar Istre. Gledajući u cjelini, bilo bi nezahvalno reći da je situacija teška«, zaključuje župljanka Beučić.
Aktivna župljanka Leana Safin rođena je na području župe sv. Martina. »Tu živim, a u obitelji imam supruga i dvoje djece«, navodi predvoditeljica liturgijskoga pjevanja Safin. »Radim u školi. Članica sam Neokatekumenske zajednice u Labinu, a tu u župi animiram pjevanje i sviranje. Jedan nam sin živi u Italiji, tamo ima obitelj, a drugi je tu s nama. Moj sin je otišao da malo promijeni sredinu, a nije otišao iz materijalnih razloga. Odavde ljudi ne odlaze previše u inozemstvo, jedino pođu žene koje rade sezonski. Tu nam je blizu Rabac, a isto tako razvija se seoski turizam i ljudi od toga žive. Naravno, uz to da svi rade još ponešto dodatno. Ukratko rečeno, može se tu živjeti pristojno.
Što se tiče vjere, nameće mi se dodatno pitanje koliko je prije bilo vjere. Došla sam sa 40 godina u crkvu, primila sakramente. Danas vidim da nema mladih u crkvi. Vjerojatno, ljudi se pouzdaju sami u se, a Bog im je daleka stvarnost i neka fantazija. Često čujem da mnogi kažu: ‘Nisam ukrao, nisam ubio, i zašto bih išao u crkvu.’ No to je pogrješno, jer čovjek ne može bez Boga. Čovjek treba biti stalno povezan s Bogom, da ne ostane sve na samoj površini. Tu u župi predvodim pjevanje, tek toliko da netko započne i preuzme na sebe, a onda ostali prihvate. Zapravo, tu pjevamo svi.«
U župi sv. Martina živi Paulo Oplanić, sakristan i zvonar. S ponosom ističe da je njegov nono gradio velebnu kamenu crkvu, a sa svećenicima je bila povezana cijela njegova obitelj pa je to nastavio i on. »Zadovoljstvo mi je ići u crkvu, zvoniti, posluživati i Bogu se moliti«, svjedoči Oplanić.
Mjesto Šumber koje se razvilo u srednjem vijeku nad kanjonom rijeke Raše svojom posebnošću, mirom, ljepotom i kulturnom baštinom privlači znatiželjnike. Ondje je istodobno i svetište u koje o blagdanu Gospe Snježne dođe i po više tisuća hodočasnika.
Iz Šumbera je Elida Radović. S obitelji se bavi seoskim turizmom od 1996. Ističe da je tada bila nezaposlena, a nije željela da joj suprug i sin idu izvan Hrvatske. »Uzeli smo županijski kredit, doduše sredstava nikad nismo dobili, a ministarstvo je to isplatilo. Zatim smo išli u nove investicije, obnavljamo zgrade, kamene kuće. Ministarstvo turizma sufinancira s dva posto kamate. Ide postupno. Natječemo se za sredstva europskih fondova. Hoću reći – može se živjeti od seoskoga turizma, ali tu treba biti gospodarstvo. Treba puno raditi, ali može se živjeti. U cjelini živimo solidno.«
