Spomen 60. obljetnice potpisivanja Rimskih ugovora kojima je uspostavljena Europska ekonomska zajednica te Europska zajednica za atomsku energiju, kao jezgra današnje Europske unije, označen okupljanjem u Rimu najviših predstavnika 27 zemalja članica i nositelja najviših odgovornosti u vodećim strukturama EU-a, mogao bi postati važna prekretnica u izgradnji Europe kao zajednice naroda u kojoj svaki čovjek ima jednako ljudsko dostojanstvo i jednako pravo na dostojanstven život.
Rim, glavno središte katolištva i jedno od najvažnijih kršćanskih središta, ponovno je bio mjesto u kojem je iskazana, nadajmo se, iskrena želja za izgradnjom bolje Europe. Naime, današnja Europska unija pravne korijene ima u Rimskim ugovorima koji su djelo kršćanstvom nadahnutih političara i vizionara, od kojih se za neke vodi i postupak za proglašenje blaženima. Primjereno je stoga što su se prvaci zemalja članica i vodstvo EU-a prvo okupili kod nasljednika sv. Petra – pape Franje i što su mu dali priliku da kao čovjek izvan politike, izvan ekonomskih ili drugih ovosvjetskih interesa, i kao najvjerodostojniji tumač suvremenoga poimanja Kristova nauka, tj. kršćanstva progovori o sadašnjoj i budućoj Europi. Papa nije mogao u svom govoru ne podsjetiti na iznimno važne kršćanske korijene Europe te je iz te kršćanske perspektive ponudio i moglo bi se reći svojevrsnu definiciju Europe rekavši: »Europa je život, način na koji se poima čovjeka počevši od njegova transcendentnoga i neotuđivoga dostojanstva, a ne samo zbir prava koja treba štititi, ili želja koje treba ostvariti.« Papa Franjo iznio je u tom svom važnom govoru i pet putova na kojima Europa može i treba ponovno pronalaziti nadu i tako pružio dragocjeno usmjerenje svim ljudima dobre volje, osobito kršćanima katolicima, ali i političarima koji stvarno žele služiti općemu dobru cjelokupne europske zajednice.
No rimski spomen 60. obljetnice potpisivanja Rimskih ugovora urodio je povijesnim dokumentom, tzv. Rimskom deklaracijom iza koje je stalo 27 čelnika zemalja članica i vodstvo EU-a i koja iznosi aktualnu, nadajmo se općim konsenzusom prihvaćenu, viziju Europske unije. Ta Rimska deklaracija ima posebnu težinu u kontekstu započetoga i neopozivoga procesa istupanja Velike Britanije iz članstva EU-a, ali i u kontekstu napasti raslojavanja kako na razini država članica tako i, što je posebno osjetljivo, na razini građana, među kojima ima previše onih koji žive ispod praga priznatoga siromaštva. Ne može se zanemariti javni govor važnih predstavnika vodećih zemalja EU-a o prijedlogu sutrašnje Unije u »više brzina«, što bi dovelo u pitanje izvorni smisao europskoga povezivanja. U tom kontekstu iznimno su važne riječi pape Franje na primanju povodom spomena obljetnice Rimskih ugovora: »Treba početi ponovno misliti na europski način, kako bi se doskočilo suprotnoj opasnosti sive jednoobraznosti, ili pak pobjedi partikularizama. Na politici je ostvarivati takvo idealno liderstvo koje ne će igrati na osjećaje da bi zadobilo suglasje, nego će, u duhu solidarnosti i supsidijarnosti, oblikovati politike koje promiču čitavu Uniju u skladnom razvoju, tako da onaj tko uspijeva brže trčati uzmogne pružiti ruku onomu tko ide sporije, a da onaj tko se više muči nastoji sustići onoga na čelu.«
Rimska deklaracija, čini se, nije uspjela izbjeći napasti idealiziranja pa je već u njezinu uvodu doslovno navedeno: »Izgradili smo jedinstvenu Uniju sa zajedničkim institucijama i snažnim vrijednostima, zajednicu mira, slobode, demokracije, ljudskih prava i vladavine zakona, veliku gospodarsku silu s neusporedivim razinama socijalne zaštite i blagostanja.« Kamo li sreće da je to doista tako u stvarnosti i da to mogu potvrditi gotovo svi ljudi koji žive u EU-u. Pisci Rimske deklaracije imali su vjerojatno u vidu formalnopravno definiranje takvoga poretka, koji doista postoji u svim članicama EU-a, a zanemarili su bolnu stvarnost u kojoj postoje nedopustivo velike razlike npr. u cijeni sata rada ili u stupnju stvarne socijalne zaštite, npr. u različitim mogućnostima umirovljenika bez obzira na to što su jednako odradili sav svoj radni vijek. Razumljivo je da su te razlike posljedica života u Europi podijeljenoj tzv. željeznom zavjesom, no dok je ubrzano postignuta ravnoteža u maloprodajnoj cijeni energenata, ne vide se stvarni napori da se takvo uravnoteženje dogodi i u platežnoj moći građana EU-a. Upravo zbog posljedica života pod komunizmom EU mora prestati tek formalistički vrjednovati zakonodavstvo i ustrajati na doista jednakoj pravnoj sigurnosti za sve svoje građane.
Treba pohvaliti naum izražen Rimskom deklaracijom da se Europska unija razvija kao sigurnija, prosperitetna i održiva, socijalna i na globalnoj sceni jača, no bez povratka izvoru, tj. stvarnoj solidarnosti, stvarnomu poštivanju ljudskoga dostojanstva, učvršćivanju obitelji i omogućivanju zaposlenosti, taj naum može ostati pusta želja. Tim više jer je, kako se kaže u samoj Rimskoj deklaraciji: »Europska unija suočena s dosad nezabilježenim izazovima, globalnim i domaćim; regionalnim sukobima, terorizmom, rastućim migracijskim pritiscima, protekcionizmom, socijalnim i gospodarskim nejednakostima.« Činjenica da se to tako izričito navodi pruža nadu da će se na tome smišljeno i sustavno poraditi te da će postati vjerodostojne riječi kojima je zaključena Rimska deklaracija: »Mi kao čelnici, radeći zajedno unutar Europskoga vijeća i unutar naših institucija, osigurat ćemo da današnji program bude proveden kako bi sutra postao stvarnost. Ujedinili smo se radi boljitka. Europa je naša zajednička budućnost.«
