Predizborna neslaganja u politici, sudstvu i sredstvima informiranja proširila su se i na druga područja života ako se promatraju ista ili slična događanja ili pojave. Različitost izjava o istim događanjima ili pojavama postala je normalna. Svatko ima svoje mišljenje koje je potpuno suprotno od mišljenja drugoga ili većine iako je često riječ o općepoznatim problemima. Ako je potrebno, iskrivljavaju se načela društvenoga ponašanja, moralnih shvaćanja, pa i tumačenja zakona i ustava. Najnoviji slučaj izjave su i razmišljanja dvojice poznatih športskih djelatnika (trenera) vezano uz njihova mirovinska prava.
Tako je posebno odjeknulo pitanje zaslužnoga športskoga trenera upućeno novinaru, a zapravo javnosti: »Zar tebi nije neugodno kada čuješ da ću ja imati mirovinu 2500 kuna.« Takvo pitanje imalo je sugestivnu poruku kritike države i mirovinskoga sustava, ali samo s njihove točke gledišta. Nisu se zapitali kako drugi žive s mirovinama manjim od 2500 kuna, a ima ih velik broj. I brzopleta reakcija mjerodavnoga ministarstva bila je porukom da će se morati mijenjati zakon o športu i preispitati pravednost športskih mirovina zaslužnih športaša i trenera. Takvim obećanjem objelodanilo se neznanje političara jer u Hrvatskoj nema zakonskih propisa o posebnom športskim mirovinama.
Zakon o športu (Narodne novine br. 71/06 do 8/12) propisuje kao prava športaša samo pravo na naknade, koje mogu biti jednokratne (kao nagrada) ili trajne (doživotne kao naknada). Međutim, to nisu ni u kojem slučaju mirovine, iako se sve te naknade isplaćuju iz državnoga proračuna kao i mirovine, dakle iz istoga »džepa«, odnosno poreza i doprinosa koje plaćaju svi osiguranici i njihovi poslodavci. Pravo na trajne naknade ostvaruju samo športaši koji ispunjavaju propisane uvjete športskoga uspjeha, ali tek nakon doživljenih 45 godina. Dakle, zaslužni je športaš nakon doživljenih 45 godina životno osiguran redovitim mjesečnim primanjem koje je znatno veće od prosječne mirovine ostalih građana. To je neka vrsta umirovljenja, ali samo za športska natjecanja, no ne smatra se mirovinom. Za razliku od toga prosječan radnik mora čekati na svoju prosječnu mirovinu od 2800 kn do doživljenja 65. godine.
Javnost treba znati da su i športaši uključeni u zakonski sustav obveznoga mirovinskoga osiguranja kao i svi drugi zaposlenici (profesionalne djelatnosti, umjetnici i dr.) koji plaćaju obvezne doprinose. Dakle i za sve njih vrijedi Zakon o mirovinskom osiguranju i obveza plaćanja doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. U skladu s tim, a temeljem posebne Naredbe o osnovicama osiguranja, športaši su razvrstani u posebnu osnovicu za plaćanje doprinosa. Prosjek tih osnovica služi za izračun visine redovite mirovine kao što prosjek plaća služi za izračun mirovine radnika. Za 2021. godinu obvezna mirovinska osnovica za športaše utvrđena je u svoti od 10 099,10 kn. Na takvu osnovicu osiguranik športaš plaća doprinos za svoje zakonsko mirovinsko osiguranje.
Prema tome športaši su obvezno mirovinski osigurani s pravom na mirovinu uz uvjete starosti kao svi drugi osiguranici. Dakle vrhunski športaši osim trajne doživotne naknade (koju ostvaruju nakon 45. godine) ostvaruju i redovitu starosnu mirovinu nakon 65. godine pa su njihova ukupna primanja koja se isplaćuju iz istoga državnoga proračuna bliže 10 000 kn mjesečno, a možda i premašuju. Nažalost, brojni športaši pokušavaju izbjegavati plaćanje redovitih obveznih doprinosa za svoje obvezno osiguranje, pa i poreza, promjenama prebivališta u inozemstvo. Nije nepoznata činjenica da naši vrhunski športaši i treneri nisu siromašni. Ostvaruju manji staž, a time i niže mirovine. Osim toga mirovinski zakon i propisi o doprinosima dopuštaju im i izbor viših osnovica osiguranja, kako bi ostvarili veće mirovine.
Većina to propušta iako bi mogli to plaćati uzimajući u obzir njihova visoka primanja, općepoznata javnosti (nogomet, tenis i sl.).
Cijeneći zasluge vrhunskih športaša i vrhunskih trenera za podizanje ugleda hrvatske države, ne smije se prešutjeti ni činjenica da mnogi od njih izbjegavaju svoje porezne obveze na zarade ostvarene u inozemstvu promjenama prebivališta, prijavljujući se u druge države tzv. »porezne oaze«. Proširivanje i povećavanje prava vrhunskih športaša rezultirat će novim nepravdama unutar njihovih redova. Istodobno postoje vrhunski i svjetski poznati hrvatski športaši također zaslužni za širenje ugleda države, kao što su Željko Mavrović (Šaka sa Srednjaka) i Mirko Filipović (Cro Pop) i drugi, a ne ulaze u kriterije Zakona o športu niti dobivaju trajne naknade.
Proširivanjem obuhvata broja »zaslužnih« na raznorazna povlaštena umirovljenja povećat će se »vojska« povlaštenih kojih već i sad ima više od 180 tisuća. Nedavno je uvedeno i pravo na »nacionalnu naknadu« za svakoga hrvatskoga državljanina koji ima prebivalište u Hrvatskoj najmanje 25 godina te doživi 65 godina a nema mirovinu. Predviđa se da će taj broj s vremenom narasti do 60 tisuća. Tko će to sve moći plaćati?
Hrvatska zbog krize ne smije povlaštenim davanjima po bilo kojim osnovama izgrađivati ni proširivati sustav povlastica. Srlja se u dugove i zaduživanja, a događaju se i prikrivene rasprodaje (prostor ciglane u Zagrebu prodan Mađarima – navodno to je bila poslovna tajna). Ne smiju se dopuštati nova posebna trajna izdvajanja za određene zaslužne skupine te za volju tobožnjega socijalnoga mira prikrivenim metodama povlastiti pojedine glasnije ili u javnosti popularnije grupe, zapravo pojedince. Loša su iskustva s povlaštenim mirovinama zastupnika i državnih dužnosnika. Sada u predizbornoj kampanji nitko se ne želi konkretnim protivljenjima suprotstavljati nerealnim obećanjima. Bolje bi bilo da se pokušavaju ispravljati nepravde niskih mirovina koje su nastale neuspješnim reformama s ciljem osiromašenja prosječnoga umirovljenika.
