Unatrag nekoliko desetljeća sve je više razvijena svijest da zdravlje zaposlenika može biti narušeno ne samo tradicionalnim čimbenicima poput izloženosti nepovoljnim uvjetima rada, nego ono može biti narušeno i psihosocijalnim odrednicama. Jedna od tih odrednica svakako je emocionalno odnosno psihičko zlostavljanje na radnom mjestu.
Psihičko zlostavljanje na radnom mjestu ili mobing zasigurno nije nov fenomen. Postojao je u svim radnim organizacijama, kako u onima ranije tako i u današnjim modernijim tvrtkama. Mobing postoji otkad postoji ljudska vrsta, vođen željom pojedinca za vlašću i potrebom za ponižavanjem drugih ljudi te osjećajima ljubomore, zavisti i mržnje. Svako ponašanje koje uključuje neprijateljsku i neetičnu komunikaciju koja je sustavno usmjerena protiv jedne osobe, gurajući zlostavljanu osobu u poziciju u kojoj se osjeća bespomoćno ili u nemogućnosti da se obrani može se nazvati zlostavljanje. Osobe koje su bile izložene zlostavljanju na radnom mjestu u većini su slučajeva radile u lošim uvjetima i narušenoj organizacijskoj klimi, što je svakako narušilo njihovo psihofizičko zdravlje.
Činjenica jest da mobing nije samo problem za zaposlenike koji su izloženi takvu ponašanju izazivajući kod njih psihičke i psihosomatske smetnje, nego je i veoma visok društveni problem. »Nezdravo« radno mjesto i radna okolina očituju se u porastu bolovanja, porastu izmjene radnika (fluktuacija zaposlenika), povećanu stresu na radnom mjestu, povećanim troškovima radi edukacije novih radnika, povećanu riziku od nastanka ozljeda na radu te incidenata, smanjenoj produktivnosti i motivaciji za rad, smanjenu ugledu poduzeća i smanjenoj kvaliteti pružanja usluga.
Nemoguće je nabrojiti sve što se može smatrati mobingom, no neki primjeri uključuju širenje zlonamjernih glasina i/ili podataka koji nisu istiniti; isključenje ili socijalnu izolaciju osobe; zastrašivanje; podcjenjivanje ili namjerno omalovažavanje onoga što osoba radi; fizičko zlostavljanje ili prijetnju zlostavljanjem; izbjegavanje davanja zahtjevnijih poslova bez nekoga razloga; stalno mijenjanje uputa za rad; postavljanje rokova koje je nemoguće ostvariti; zadržavanje informacija ili namjerno davanje krivih informacija; zbijanje šala koje su uvrjedljive; miješanje u privatnost osobe dosađivanjem, nadziranjem ili praćenjem; dodjeljivanje posla i obveza koje jedna osoba nije u stanju obaviti (kako bi se stvorio dodatni pritisak i osjećaj nesposobnosti); nedodjeljivanje posla kako bi se osoba osjećala beskorisno; vikanje ili upotrebu prostih riječi; stalno i uporno kritiziranje; podcjenjivanje stajališta i mišljenja; nezasluženo kažnjavanje; sprječavanje napredovanja, stručnoga usavršavanja i odlaska na odmor; uzimanje osobnih stvari ili radne opreme itd. Dakle, koncept nasilničkoga ponašanja na poslu odnosi se na trajnu izloženost negativnomu i agresivnomu ponašanju koje je ponajprije psihološke prirode, a općenito vodi prema stigmatizaciji i viktimizaciji žrtve.
Općenito govoreći, aktivnosti kojima se koristi zlostavljač mogu se svrstati u pet kategorija: napad na mogućnost primjerenoga komuniciranja (zlostavljač ili više njih ograničavaju mogućnost izražavanja žrtve, žrtva se često prekida u govoru, izbjegavaju se neverbalni oblici komuniciranja poput izbjegavanja pogleda i sl.); napad na mogućnost održavanja socijalnih odnosa (žrtvi se nitko ne obraća, većina se ponaša kao da žrtva nije prisutna, izbjegava se pozivati žrtvu na druženja, sastanke i sl.); napadi na osobni ugled i status žrtve (širenje glasina, izmišljanje priča o privatnom životu, ogovaranje, ismijavanje, kritiziranje izgleda i načina ponašanja); napadi na kvalitetu profesionalnoga ugleda (stalne kritike i prigovori, vrijeđanje, stalno kažnjavanje, neobjektivno ocjenjivanje i davanje nižih ocjena radne učinkovitosti, oduzimanje sredstava za rad poput računala ili nenabavljanje osnovnih sredstava za rad); napadi na zdravlje (žrtva je prisiljena obavljati zadaće koje narušavaju njezino zdravlje, ne dopušta joj se odlazak na godišnji odmor ili se iznenadno prekida godišnji odmor, spolno uznemiravanje i zlostavljanje).
Često se pogrješno smatra da mobing može biti jedino na relaciji nadređeni (koji najčešće zlostavlja) – podređeni (onaj koji je najčešće zlostavljan). Valja istaknuti i vrstu zlostavljanja kada jedan zaposlenik zlostavlja drugoga zaposlenika koji su jednaki u hijerarhiji, ali i kad podređeni zlostavlja nadređenoga.
Izloženost zlostavljanju može više »osakatiti« i biti onesposobljavajući problem za zaposlenike nego sve ostale vrste stresa na radnom mjestu zajedno. Zlostavljanje koje se opetovano ponavlja i događa uvijek uzrokuje poniženje i patnju osobe, što se itekako odražava na radnu, obiteljsku i socijalnu učinkovitost.
Kod mobinga nasilničko ponašanje nije izoliran slučaj, nego je riječ o opetovanu ponašanju koje je usmjereno na jednoga ili više zaposlenika. A smatra se da bi se negativna ponašanja koja traju više od šest mjeseci mogla nazivati mobingom i da se takvo ponašanje mora javljati barem jednom tjedno. Međutim, u mnogim slučajevima to je teško primjenjivo jer nisu sva nasilnička ponašanja strogo epizodne prirode. Na primjer, širenje glasina koje su štetne ili čak prijete uništenju ugleda i karijere osobe ne mora se ponavljati jednom tjedno. Dakle, mobing je permanentno stanje, a ne niz izoliranih događaja. Stoga je glavni kriterij da se zlostavljanja događaju redovito, a ne povremeno.
Mnoga od tih djela mogu biti relativno česta na radnom mjestu, ali kada su navedena ponašanja česta i uporno su usmjerena na jednoga pojedinca, takva ponašanja rezultiraju smanjenjem snage pojedinca da se suočava s neprijateljskom situacijom, što može uzrokovati ozbiljne zdravstvene poteškoće, bilo tjelesne bilo psihološke prirode. S razvojem nekih zdravstvenih teškoća osoba postaje dodatno vulnerabilna i manje sposobna nositi se s daljnjim učinkom zlostavljanja te sama po sebi postaje »laka meta« i »lak plijen« da se zlostavljanje kontinuirano nastavi.
Početna faza zlostavljanja, koja u nekim slučajevima može biti vrlo kratka, ima tendenciju eskaliranja u sve više izravnih negativnih ponašanja, često ostavljajući žrtvu poniženom, ismijanom i sve izoliranijom. Naposljetku žrtva najčešće razvija niz simptoma stresa i sama se sve više povlači i socijalno izolira te izbjegava psihološko približavanje zbog straha od mogućega daljnjega ismijavanja i kritiziranja. Najčešće se tada takvo ponašanje žrtve tumači kao nesuradljivost, nedostatak timskoga duha, nekomunikativnost i sl. Nerijetko žrtva razvija određenu ovisnost o alkoholu ili drugim tvarima (u boljem slučaju samo prekomjerno konzumira alkohol), slabije se koncentrira, češće griješi, što samo potvrđuje polaznu pretpostavku da je osoba nesuradljiva i manje kompetentna. Zbog čestih dugotrajnih bolovanja kojima pribjegava kao oblik suočavanja žrtva postupno gubi svoju ulogu na radnom mjestu, a naposljetku nerijetko biva otpuštena kao tehnološki višak ili dobiva otkaz zbog čestih radnih pogrješaka.
U skladu s tim zlostavljanje na radnom mjestu može imati ozbiljne štetne učinke na zdravlje i dobrobit žrtava koje najčešće izvještavaju o smanjenoj dobrobiti i zadovoljstvu poslom, kao i nizu simptoma stresa, uključujući i nisko samopoštovanje, probleme sa spavanjem, tjeskobu, teškoće s koncentracijom, kronični umor, ljutnju, depresiju i razne somatske probleme, samomržnju, suicidalne misli, nervozu, nesigurnost, sumnjičavost, ogorčenost, kronični umor i razne nespecifične bolove po tijelu.
Posljedice nehumanoga ponašanja mogu biti katastrofalne i razorne za žrtvu, njezino zdravlje i obitelj, ali i za društveni sustav. Osobito se snažne negativne posljedice uočavaju na narušenom psihičkom i tjelesnom zdravlju.
Tko su zlostavljači? Može se reći da je tipični zlostavljač osoba koja se prikazuje nadmoćnom kako bi prikrila vlastiti osjećaj neadekvatnosti i nekompetentnosti. To su najčešće osobe koje imaju smanjeni kapacitet za ljubav, dijeljenje, davanje, empatiju. To su osobe koje su stalno gladne moći i većina je njihovih aktivnosti usmjerena na stjecanje još veće moći. Manipulativni su, u kontaktu sa žrtvom agresivni, a s ostalim suradnicima pristupačni, uljudni i srdačni. Među zlostavljačima se mogu naći oni koji su željni pažnje, emocionalno nezrele osobe koje s pretjeranom ljubaznošću i srdačnošću pokušavaju uspostaviti i održati autoritet, iskorištavajući svoje suradnike, prikazujući sebe kao žrtvu ako su izložene konfrontaciji. Zlostavljači mogu biti i oponašatelji jer nemaju primjerena znanja i vještine za posao koji obavljaju pa su zato skloni biti u blizini onih koji ih imaju. Često zahtijevaju zasluge koje im ne pripadaju, veoma su manipulativne osobe koje glume odanost nadređenima sve dok ne dođe do promjena u vodstvu. Gurui su još jedan primjer zlostavljača. Oni su vrlo uspješni na uskom polju svoje profesije, veoma su egoistični, emocionalno hladni i distancirani. Svoje pogrješke pripisuju drugima te zlostavljaju sve osobe koje smatraju prijetnjom. Psihopati i sociopati poseban su tip zlostavljača. To su proračunate osobe, hladne, neosjetljive, neempatične, agresivne, arogantne, bez osjećaja krivnje i sažaljenja.
Uzevši u obzir činjenicu da su današnje radne organizacije zbog potreba tržišta sve više usmjerene na traženje načina kako poslove obavljati brže, kvalitetnije, preciznije te pritom stvarati velike dobitke, ne iznenađuje činjenica da se sve manje pozornosti poklanja zadovoljstvu zaposlenika, a sve je veća pojava zlostavljanja na radnom mjestu. Zlostavljanje na radnom mjestu problem je suvremenoga svijeta, problem koji je rezultat kršenja ljudskih radnih prava, manje sigurnosti radnih uvjeta, izostanka pozitivnih radnih odrednica poput profesionalnosti, etičnosti i poštovanja suradnika.
Mobing se pokazao kao vrlo značajan fenomen koji utječe na kognitivne, emocionalne i ponašajne odrednice pojedinca, ostavljajući nesagledive posljedice ne samo na žrtvi i njezinoj obitelji, nego i organizaciji i društvu u cjelini. Nažalost, danas mobing ne zauzima dovoljno istaknuto mjesto kada se govori o njegovoj prevenciji od raznih državnih institucija i društvenih organizacija.
Zakonska regulativa provediva u praksi, senzibilizacija društva na znakove zlostavljanja na radnom mjestu, rano prepoznavanje neetične i neprofesionalne komunikacije i primjereno suzbijanje takvih oblika ponašanja dobar su put u borbi protiv zlostavljanja i zlostavljača. Jer sprječavanje zlostavljanja na radnom mjestu ne pridonosi samo cjelokupnoj dobrobiti žrtve, nego i društvu u cjelini, stvarajući na taj način zdravu, kvalitetnu i motivirajuću sredinu u kojoj će buduće generacije razvijati svoje potencijale i izgrađivati svoje vještine.
