Dvadeset pet je godina od smrti svećenika dominikanca Rajmunda Kuparea, književnika i znanstvenika briljantna uma, široka duha i poetske duše.
Rođen je u Vrboskoj na Hvaru 16. studenoga 1914. te kršten imenom Luka. Ušavši u sjemenište, uzeo je redovničko ime Rajmund. Maturirao je 1932. u Dubrovniku i ondje upisao filozofiju na Dominikanskom učilištu te teologiju, koju je završio u Zagrebu 1937. te je u Splitu zaređen za svećenika. Zatim je u Zagrebu bio upravitelj dominikanske naklade »Istina« i glavni urednik »Gospine krunice«. Godine 1945. završio je studij romanistike, s tim da je 1944. preživio savezničko bombardiranje dominikanskoga samostana u Zagrebu. Godine 1946. emigrirao je u Češku, gdje je završio poslijediplomski teološki studij, no ubrzo je emigrirao u Čile, gdje je u Santiagu postao profesor na Papinskom katoličkom sveučilištu. Utemeljitelj je Instituta za estetiku i urednik časopisa »Aesthesis«. U Hrvatsku se nakon teške bolesti vratio 1971. Nezaboravljen u Čileu, postao je 1985. član Čileanske akademije. Umro je u Zagrebu 6. lipnja 1996.
Padre Kupareo, kako su ga mnogi zvali, objavio je na hrvatskom i španjolskom dvadesetak knjiga pjesama, pripovijesti, romana, drama te studija i ogleda, uz velik broj napisa u periodici. Kao estetičar bio je svjetski autoritet. Glavna je njegova misao da je umjetnost predvorje kontemplacije te preteča i ujedno čedo mistike. Poezija i religija su nadrazumske, ali nisu proturazumske.
Bio je vrstan pjesnik: »tradicionalan, ali ne tradicionalist, moderan, ali ne modernist« (Z. Gavran). U središtu su njegova pjevanja Marija i Krist, kojega susreće u sakramentima i jednostavnosti svakodnevlja. Pjesme su mu često molitveno-zazivne, s mnogo svjetla, radosti i bjeline.
Pripadao je sjajnomu naraštaju katoličke inteligencije u Hrvata koja je do II. svjetskoga rata izvršila plodonosan i svijetao utjecaj u hrvatskom javnom životu. Nakon što je najbolje godine proveo u tuđini, njegov povratak u domovinu pokazao je zapravo koliki je gubitak bio za Hrvatsku to što su desetci izvanrednih hrvatskih intelektualaca desetljećima prisilno živjeli izvan matičnih nacionalnih kulturnih tokova. Nedvojbeno, ostavio je djelo koje ni u današnjem vremenu ne mogu zaobići iskreni tragači za izvorima istine, dobrote i ljepote. (L)
