Da golemi doprinos koji je Katolička Crkva dala hrvatskomu preporodu – ali i općenito izgradnji ideje moderne hrvatske nacije – zaslužuje veliku pozornost u hrvatskom odgojno-obrazovnom sustavu teško će itko uspjeti osporiti. No moglo bi se prigovoriti da hrvatski biskupi i svećenici koji su se u prijelomnom 19. stoljeću istaknuli kao podupiratelji narodnoga preporoda i čuvari hrvatskoga jezika, kulture i identiteta još uvijek – tri desetljeća nakon početka demokratskih promjena – nisu primjereno vrjednovani u odgojno-obrazovnom sustavu. No ciklus predavanja »Istraživačko učenje u nastavi katoličkoga vjeronauka«, koja se od prošle godine održavaju u suradnji Zagrebačke nadbiskupije i Agencije za odgoj i obrazovanje, pokazuje da spomenuta pitanja mogu doći u fokus i nekim »zaobilaznim putovima«, i to njihovim uvođenjem u vjeronaučnu nastavu. Sugovornicu za tu temu Glas Koncila je pronašao u doc. dr. Ani Biočić, povjesničarki i nastavnici sa zagrebačkoga KBF-a, koja je aktivno sudjelovala u projektu predavanjima o doprinosu Crkve oblikovanju moderne hrvatske nacije.
Ne da ih je moguće otvoriti, nego je to već učinjeno. U nastavi vjeronauka nalaze se brojne teme iz crkvene povijesti, od osnovne do srednje škole. Tako primjerice postoji tema doprinosa Crkve razvoju kulture i tradicije hrvatskoga naroda u četvrtom razredu osnovne škole ili doprinos Crkve razvoju školstva, kulture i znanosti u sedmom razredu te produbljivanje navedene teme u osmom razredu učenjem o zaslužnim pojedincima koji su pridonijeli izgradnji moderne Hrvatske, uz navedena područja i na političkom i gospodarskom. U drugom razredu srednje škole istražuju se zasluge i doprinosi pojedinaca iz Crkve području znanosti i napretka, kulturi i obrazovanju, što se u četvrtom razredu detaljnije razrađuje, a u svemu je prisutna i aktualizacija sadržaja. Stoga možemo potvrditi da prema kurikulu za katolički vjeronauk postoji nemali prostor za upoznavanje učenika s višestoljetnim utjecajem Crkve na stvaranje moderne hrvatske nacije kroz obrazovanje, znanost, kulturu, gospodarstvo, ali i političku djelatnost.
Riječ je o stručnim skupovima za vjeroučitelje koje organizira Ured Zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi u suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje. Posljednje dvije godine naglasak je na istraživačkom učenju u nastavi katoličkoga vjeronauka. Vjerujem da se učenike može zainteresirati za istraživačko učenje jer je riječ o odmaku od konvencionalnoga učenja. U povijesnim temama mogu im se ponuditi različiti sadržaji. Ključan je «duh vremena«, važno je da učenici shvate da se ne može iz današnje perspektive suditi o događajima ili osobama iz prošlosti. Potrebna je kontekstualizacija, a kada se to postigne, kada se bolje upoznaju društvene i političke okolnosti teme koja se istražuje, osoba postaje zanimljivija. Također, veoma je važno da se učenicima približe teme. Primjerice biskup Dobrila nije neko ime iz prošlosti, nego je konkretan čovjek po kojem je dobila ime možda škola ili ulica. Što se tiče istraživanja, valja uzeti u obzir dob učenika. Moguće je primijeniti različite metode, od jednostavnijih koje predmnijevaju istraživanje na internetu (dosta se arhivske građe može naći na internetu) preko terenske nastave do korelacije s drugim nastavnim predmetima. U istraživačkom učenju do izražaja dolazi kreativnost i snalažljivost učenika, koji razvijaju sposobnost kritičkoga promišljanja jer se susreću s različitim vrstama izvora, od osobnih pisama ili novinskih članaka koji su često subjektivni do navoda u znanstvenoj literaturi koji bi trebali biti objektivni, a i među njima nalazimo diskrepancije. Činjenica da naši vjeroučitelji već u osnovnim, ali i srednjim školama provode s učenicima istraživačko učenje veoma je važna jer ih upoznaju s postavljanjem hipoteza, načinima istraživanja i izvještavanja. Pritom je potreban veći trud učitelja i vodstvo u svim fazama istraživačkoga učenja, no sasvim sam sigurna da vjeroučitelji imaju volje i znanja za provođenje toga tipa učenja.
Po završetku edukacije provode se anketni upitnici, stoga imamo povratnu informaciju da su vjeroučitelji u većoj mjeri zadovoljni i već provode istraživački oblik učenja. U izboru teme za edukacije vjeroučitelja vodimo se nastavnim programom, upravo zato da im sadržaj edukacije bude primjenjiv u nastavi. Povratne informacije o recepciji ideja u učenika mogu zahvaliti jednoj vjeroučiteljici koja je prihvatila prijedlog i provela istraživačko učenje na način da učenici u svojoj okolini istraže po kojim su svećenicima ulice dobile ime i koje su njihove zasluge za hrvatski narod. Poslala mi je prezentacije učenika, koje su vrlo kvalitetno pripremljene i rekla bih da je istraživačko učenje uspješno provedeno. Ne mislim da su teme kao što je uloga Katoličke Crkve u oblikovanju moderne hrvatske nacije učenicima »prevelike« ili presložene, ali to ovisi o dobi učenika. Primjerice u srednjoj školi ta je tema prihvatljiva jer nakon višegodišnjega školovanja i stečenih znanja mogu razumjeti, rezimirati i povezati naučeno. Ipak zasluge za realizaciju takvih i sličnih istraživanja u rukama su naših vjeroučitelja koji svojom stručnošću i kreativnošću posreduju sadržaje, ali i pridonose oblikovanju mladih u formativnim godinama.
Riječ je o razdoblju u kojem je Trojedna Kraljevina, odnosno Hrvatska bila ruralna zemlja s vrlo malenim brojem pismenih ljudi. Primjerice 1869. godine u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je 83 posto nepismenoga stanovništva. Slijedom toga u prvoj polovici 19. stoljeća nemamo ni veći udio građanskoga sloja, koji je u drugim europskim zemljama nositelj političke djelatnosti i promjena kroz revolucije 1848. godine. Stoga obrazovano svećenstvo i plemstvo preuzima na sebe ulogu preporoditelja te prihvaća konzervativni liberalizam. Vrlo aktivno participiraju u Hrvatskom narodnom preporodu, kulturnom, ali i političkom životu. Njihov politički angažman nije »tabu« jer za razliku od ostalih europskih zemalja, primjerice njemačkih zemalja ili Francuske, nema ni sukoba na relaciji Crkva – država, nego je prisutna suradnja. Činjenica da su svećenici bili izabrani saborski zastupnici, ali i virilni članovi, odnosno oni koji po dostojanstvu imaju pravo sudjelovati u radu sabora (zagrebački nadbiskupi, svi biskupi i episkopi, mitropolit donjokarlovački, predstavnik zagrebačkoga Kaptola, vranski prior) jasno upućuje na to da je sasvim prihvatljivo njihovo političko djelovanje. Valja svakako napomenuti da je svećenicima političku djelatnost dopuštalo i crkveno pravo jer do donošenja Codex Iuris Canonici 1917. godine na sudjelovanje svećenika u politici nije se negativno gledalo s crkvenopravne strane.
Riječ je o razdoblju u kojem je sklopljena Hrvatsko-ugarska nagodba koja je odredila politiku Hrvatske sve do propasti Monarhije. Upravo je iz nezadovoljstva Nagodbom proizišla ideja o okretanju novoj političkoj koncepciji – suradnji Slovenaca, Hrvata i Srba prvotno unutar Monarhije, a onda i s onima izvan Monarhije. Osim toga to razdoblje može poslužiti kao odraz političke djelatnosti svećenika jer je pokazano da su svećenici disperzirani unutar različitih političkih opcija: Narodno-liberalna stranka ili Narodno-ustavna stranka (ozloglašeni unionisti) te da su čak i unutar iste stranke nekada imali različita politička stajališta. Dakle, iako se moglo pretpostaviti da će svećenici pripadnici iste političke stranke činiti homogenu grupaciju u sabornici, do toga nije došlo (primjerice svećenik Mavro Broz bio je unionist, ali je bio i umjerena opozicija unionistima u nekim temama). To također pokazuje kako u 19. stoljeću političke stranke još nemaju čvrstu organizaciju. Potom je razvidno da su se u sabornici svećenici bavili različitim temama, od političkih preko odgojno-obrazovnih do socijalnih i vjerskih tema, te da su bili vrlo aktivni po pitanju poticanja gospodarskoga razvoja. Svećenici su nastojali svojim govorima, interpelacijama i prijedlozima aktivno utjecati na politički, društveni (obrazovanje, socijalna pitanja) ili gospodarski život (urbarski odnosi, propadanje zadruga, izgradnja prometne infrastrukture) baveći se tada aktualnim temama. Sabornica je bila važna politička arena, premda se možda ne čini uvijek tako jer je kralj morao potvrditi svaki zakon, no tamo se raspravljalo i odlučivalo o vitalnim pitanjima za Hrvatsku.
Katolički su svećenici na više načina pridonijeli stvaranju moderne hrvatske nacije. Uzmimo samo podatak da su preteče Hrvatskoga narodnoga preporoda zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac koji se zauzimao za teritorijalno jedinstvo hrvatskih zemalja i njegovanje hrvatskoga jezika ili isusovac Bartol Kašić koji je, premda čakavac, napisao prvu hrvatsku tiskanu gramatiku (1604.) na štokavskom narječju. Tijekom 19. stoljeća osnovana je većina odgojno-obrazovnih, kulturnih i znanstvenih institucija preko kojih je trebalo obrazovati Hrvate i probuditi nacionalnu svijest te u konačnici oblikovati modernu hrvatsku naciju. Svećenici su bili osnivači, podupiratelji ili članovi tih institucija. Od Glazbenoga zavoda (Skladnoglasja društvo, koje su uvelike pomagali održati na životu zagrebački biskupi kao pokrovitelji) preko čitaonica do Matice hrvatske i Narodnoga muzeja. Kuriozitet je da je Haulik poklonio poznatu zagrebačku mumiju Narodnomu muzeju, a danas ju čuva Arheološki muzej u Zagrebu. Također Haulik i Strossmayer dali su većinu financijskih sredstava za kupnju egipatske zbirke pohranjene u potonjem muzeju. Opće je poznato da je biskup Strossmayer utemeljio JAZU i Galeriju starih majstora. Svećenici su također ostavili trag na području publicistike. Ne samo da su pokrenuli vlastite tiskovine u 19. stoljeću, nego su poduprli izlaženje Novina horvatzskih i Danice ilirske kao suradnici i pretplatnici. Posebno su poduprli područje odgoja i obrazovanja osnutkom brojnih škola, gimnazija, liceja. Spomenut ću samo jednu od mnogih gimnazija, onu franjevačku u Sinju osnovanu sredinom 19. stoljeća, koja je bila prva gimnazija na hrvatskom jeziku u Dalmaciji. Kada govorimo o obrazovanju, moramo spomenuti doprinos biskupa Strossmayera osnutku modernoga Sveučilišta u Zagrebu. On je dao svoju plaću velikoga župana uz donaciju od 50 000 forinta za osnutak modernoga Sveučilišta u Zagrebu te je pokrenuo to pitanje u Hrvatskom saboru. Doprinos su svećenici dali i zagovaranjem i podupiranjem razvoja gospodarstva. Za gospodarski napredak Slavonije uvelike je zaslužan biskup Strossmayer u primjeni novih tehnologija te uvođenju novih sorata i pasmina u ratarstvu, vinogradarstvu, stočarstvu i šumarstvu. On nije bio izoliran primjer, što je razvidno iz katoličkih tiskovina u kojima je pozamašan broj stranica posvećen upravo gospodarskim temama kako bi se unaprijedila hrvatska privreda i pomoglo gospodarstvenicima. Važno je u kontekstu razvoja hrvatskoga gospodarstva napomenuti da je zagrebački (nad)biskup Haulik osnovao prvo Hrvatsko gospodarsko društvo s ciljem unaprjeđivanja gospodarstva, a već u drugoj godini postojanja od 600 članova, polovicu su činili svećenici.
Njihov je doprinos neupitan od političkoga preko kulturnoga do gospodarskoga područja. Uz ranije navedene, biskup Dobrila pokušao je govorima u Pokrajinskom saboru i Bečkom parlamentu unaprijediti istarsko gospodarstvo. Isticao je problem istarskih luka koje su bile zanemarene u odnosu na Pulu koja je bila glavna austro-ugarska ratna luka. Zalagao se za unaprjeđivanje ribarstva i cestovne mreže, problematizirao je propadanje vinograda, dugove stanovnika sela. Više se puta zalagao za smanjenje poreza i uređenje zemljišnih knjiga. Svećenik Mihovil Pavlinović kao glavna osoba Narodnoga preporoda u Dalmaciji stvarao je glasačku bazu u seoskim i manjim gradskim sredinama Dalmacije, što je omogućilo jačanje Narodne stranke u Dalmaciji. Brinuo se i o gospodarskom razvoju, zalagao se za političku, ali i gospodarsku povezanost Dalmacije s Banskom Hrvatskom preko cestovne i tržišne mreže, a svojim djelom »Radišu Bog pomaže« nastojao je obrazovati poljoprivrednike i potaknuti proizvodnju. Svakako da su njihova pregnuća pridonijela stvaranju moderne hrvatske nacije, institucije koje su svećenici osnovali ili pomogli osnovati djeluju i danas pa u tom smislu njihov doprinos i danas živi kroz HAZU ili zagrebačko Sveučilište. U znak zahvalnosti ulice, trgovi ili institucije nose njihova imena. No postoje možda široj javnosti manje poznata imena zaslužnih svećenika, koji su također ostavili neizbrisiv trag kako u politici tako i na drugim područjima poput pravaša frankovca Josipa Pazmana, rektora zagrebačkoga Sveučilišta u mandatu 1912./1913., koji je organizirao studentsku menzu da može nesmetano djelovati, ili isto tako pravaša Jurja Žerjavića koji je pridonio utemeljenju Tehničkoga fakulteta davši svoju kuću i određen financijski iznos.
