»Pascite gregem Dei – Pasite Božji narod« – tim sugestivnim riječima Prve Petrove poslanice, upućenima ponajprije biskupima, započinje i naziva se apostolska konstitucija pape Franje kojom je inaugurirao revidirano temeljno crkveno kazneno zakonodavstvo, konkretno šestu knjigu Zakonika kanonskoga prava iz 1983. godine, koja nosi naslov »Kaznene mjere u Crkvi«. Apostolska konstitucija nosi nadnevak duhovske nedjelje 23. svibnja, a objavljena je, zajedno s izmijenjenom VI. knjigom Zakonika, u utorak 1. lipnja. Novi kanoni o kaznenim mjerama stupaju na snagu 8. prosinca, a s tim će datumom biti dokinut dosadašnji kazneni dio Zakonika kanonskoga prava.
U apostolskoj konstituciji Sveti Otac iznosi temeljne razloge reforme šestoga poglavlja Zakonika kanonskoga prava. Prvo, biskupe se, pozivajući se na obred biskupskoga ređenja i na koncilsku konstituciju »Lumen gentium«, podsjeća da je pastir pozvan izvršavati svoju zadaću »savjetom, uvjeravanjem, primjerom, ali i autoritetom i svetom vlašću«. Sastavni dio »pastirske službe« biskupa stoga je i »ispravna primjena kaznene discipline«. Papa ustraje na »prisnoj sponi« između »ljubavi i pribjegavanja kaznenoj disciplini«, poručivši da je »nedostatno uviđanje« te spone »prouzročilo mnoge štete«. »Takav način razmišljanja – iskustvo to poučava – dovodi do opasnosti da se živi s postupcima koji su protivni moralnoj disciplini, za čije izlječenje nisu dovoljni samo poticaji ili prijedlozi. Takve prigode često sa sobom nose opasnost da se tijekom vremena takvi postupci toliko učvrste da ispravljanje postane teže, a u mnogim se slučajevima stvara sablazan i zbrka među vjernicima. Stoga se primjena kazna od strane pastira i poglavara pokazuje nužnom.
Nemar pastira u utjecanju kaznenomu sustavu očituje da on ne ispunjava ispravno i vjerno svoju dužnost«, kaže među ostalim Papa.
I zaključuje: »Uistinu, ljubav (karitas) traži da se pastiri utječu kaznenomu sustavu svaki put kad je to potrebno, imajući u vidu tri cilja koja ga u crkvenoj zajednici čine nužnim: ponovnu uspostavu pravednosti, popravljanje krivca i iscjeljenje sablazni.« Spomenuta tri cilja na neki način čine pozadinu promjena. Osim toga više se puta spominju, zajedno ili odvojeno, u samom Zakoniku. Naposljetku riječ je o temeljnom i posljednjem zakonu Crkve: »Salus animarum, suprema lex – Spas duša vrhovni je zakon.« Vrijedi to i za počinitelja: kaznu, koja u težim slučajevima nosi sa sobom duboku egzistencijalnu promjenu i krizu, pozvan je primiti kao poziv na obraćenje.
Papa Franjo u apostolskoj je konstituciji iznio još jednu vodilju promjena, a to je prilagodba novim potrebama. »Imajući zadaću uređivati život zajednice u protjecanju vremena, nužno je da takve norme budu u tijesnu odnosu s društvenim promjenama i novim zahtjevima Božjega naroda, što ponekad nameće nužnost da ih se izmijeni i prilagodi promijenjenim okolnostima«, piše Papa. Odmah treba reći da konkretne izmjene kaznenih kanona poglavito odražavaju svijest o šteti koju su Crkvi nanijele spolne zloporabe maloljetnika te skandali gospodarsko-financijske naravi.
Papa Franjo donosi i povijest revizije kaznenoga zakonodavstva. Pokrenuo ju je papa Benedikt XVI. 2007. godine, povjerivši tu zadaću Papinskomu vijeću za zakonodavne tekstove. Uslijedio je složen proces izrada i dorada tekstova. Prvi je nacrt, na kojem su već radili vrsni pravni stručnjaci, poslan svim biskupskim konferencijama, dikasterijima Svete Stolice i pravnim stručnjacima na teološkim fakultetima diljem svijeta. Potom je izrađen novi dokument, koji je opet prolazio izmjene… U svakom slučaju nova šesta knjiga donosi najveću reformu Zakonika kanonskoga prava od njegova objavljivanja 1983. godine.
Kad se laički usporedi »stara« šesta knjiga Zakonika kanonskoga prava s »novom« inačicom, uočava se da temeljna struktura, uz neke iznimke, ostaje ista. No kad stručnjak koji je bio aktivan u izradi »nove« šeste knjige iznese kvantitativne podatke, percepcija se bitno mijenja. »Od 89 kanona od kojih se sastoji VI. knjiga izmijenjena su 63 kanona (71 %), premješteno ih je devet (10 %), a nepromijenjenih je ostalo samo njih 17 (19 %)«, rekao je na konferenciji za novinare u Vatikanu tajnik Papinskoga vijeća za zakonodavne tekstove biskup Juan Ignacio Arrieta Ochoa de Chinchetru. Uvedene su neke nove pravne kaznene kategorije, a neke su ponovno preuzete iz »staroga« Zakonika kanonskoga prava iz 1917. godine, poput kažnjavanja korupcije u izvršavanju službe, podjeljivanja sakramenata osobama kojima je to zabranjeno, prikrivanja mogućih nepravilnosti ili cenzura (popravnih kazna) prije primanja sakramenta reda.
Upravo je biskup Arrieta za vatikanski portal Vatican News pojasnio glavne novine. Prva je novina veća pravna jasnoća, čime je biskupima u ruke dan bitno valjaniji dokument za postupanje u konkretnim slučajevima. Prema riječima tajnika Papinskoga vijeća za zakonodavne tekstove, dosadašnji je kazneni dio Zakonika kanonskoga prava bio nedorečen. »Odmah nakon donošenja Zakonika 1983. godine vidjela su se neka ograničenja te knjige. U onom je času vladala opća volja da se tekstovi ostave u nedorečenoj formulaciji, omogućujući biskupima i poglavarima… da od slučaja do slučaja odrede kada i kako kazniti. Iz neposrednoga je iskustva nekoliko godina nakon toga bilo jasno da to donosi velike teškoće onomu tko je morao raditi s kaznenim normama, a i nejednako vrjednovanje, nedostatnu usklađenost odgovora jer je svatko vrjednovao na drugačiji način.« Ti su nedostatci prisilili Svetu Stolicu da intervenira posebno kad je riječ o pridržanim prijestupima, čime se bavila Kongregacija za nauk vjere, posebno kako su se postupno otkrivali razmjeri spolnih zloporaba maloljetnika.
»Sada se pak u tekstu određuju s većom jasnoćom postupci koje moraju poduzeti vlasti, biskupi i poglavari kad moraju primjenjivati odredbu i kriterije za izbor ove ili one kazne. Riječ je, dakle, o određenosti kaznenoga prava koja je prije nedostajala.«
Druga velika novina odnosi se na spolne zloporabe maloljetnika i osoba lišenih potpunoga prosuđivanja, na njihovo izrabljivanje za proizvodnju pornografskih sadržaja te na posjedovanje, prikazivanje ili širenje takvih pornografskih sadržaja. Ti su teški prijestupi, koji su i do sada na neki način implicitno bili zabranjeni, ali pod kategorijom, tj. naslovom »kažnjivih djela protiv posebnih obveza«, sada prebačeni u kategoriju »kažnjivih djela protiv ljudskoga života, dostojanstva i slobode« (u »staroj« knjizi nedostajala je riječ »dostojanstvo«). Tako su se ti prijestupi našli uz bok ubojstvu, otmici i sakaćenju te pobačaju. Osim što su dodani spomenuti članci o maloljetničkoj pornografiji, pod istu su kategoriju kažnjivosti svrstane posvećene osobe, ali i vjernici laici koji izvršavaju kakvu crkvenu službu. Do sada su se slične odredbe odnosile samo na klerike. Kazne za takve prijestupe jesu »oduzeće službe i druge pravedne kazne, ne isključivši, ako to slučaj zahtijeva, otpuštanje iz kleričkoga staleža« (ako je riječ o kleriku).
Treća prepoznatljiva crta u promjeni kaznenoga crkvenoga zakonodavstva jest puno veća pozornost prema transparentnosti na području gospodarenja crkvenim dobrima i financijama. Osim veće preciznosti, jedna od najvećih novina jest obveza nadoknade štete, barem djelomična, ako je i gdje je ona nastala.
