Dio britanskih prekomorskih područja su i otoci Turks i Caicos, smješteni u Atlantskom oceanu, južno od Bahamskih otoka i istočno od Kube. Veće otočje Caicos i manje Turks sastoje se od ukupno četrdesetak otoka i otočića, građenih od koraljnoga vapnenca, od kojih je šest naseljeno: Salt Cay, Veliki Turk, Južni Caicos, Središnji Caicos, Sjeverni Caicos i Providenciales, na kojima živi oko 40 tisuća stanovnika. Iako zemljopisno leže u Atlantiku, ubrajaju se u Karibe. Obje male skupine otoka tvore zapravo jugoistočne nastavke Bahama, a sjeverno su od Haitija. Ukupna površina svih otoka je oko 600 km2. Ime otočja izvedeno je iz jedne vrste endemskoga kaktusa koji podsjeća na tursku kapu, fes (Turks) i naziva koji su otocima dali njihovi prvobitni naseljenici Lucayo Indijanci (Caicos). Otoke je, prema jednoj verziji, 1492. otkrio Kristofor Kolumbo, a prema drugoj Juan Ponce de Leon, španjolski istraživač i konkvistador poznat po tome što je vodio prvu službenu europsku ekspediciju na Floridu i bio prvi guverner Portorika. Starosjedilačko stanovništvo, naseljeno oko g. 750., zbog bolesti i teških životnih uvjeta u ropstvu do sredine 16. stoljeća potpuno je istrijebljeno. Otoci su u 17. st. naseljavani s Bermuda, iako su od njih udaljeni gotovo 700 km, a u povijesti su bili pod španjolskom, francuskom te na kraju, i još uvijek, pod britanskom vlašću. Od 1776. bili su dio kolonije Bahama sve do 1848. kada su vezani uz Jamajku. Godine 1962. postali su zasebna kolonija te su 1973. dobili vlastitoga guvernera i od tada su zasebni autonomni britanski prekomorski teritorij. Najveći dio stanovništva – 87 % potomci su afričkih robova dovezenih u 18. st. za rad u solanama, a kasnije na plantažama pamuka, 7,9 % je pripadnika nekoliko europskih naroda, 2,5 % miješanih i 2,6 % ostalih, među kojima su doseljenici s okolnih karipskih otoka koji su se počeli doseljavati krajem 19. st. Službeni je jezik engleski. Otoci Turks i Caicos imaju tropsku klimu s relativno konstantnim temperaturama tijekom godine, ljetne rijetko prelaze 33 °C, a zimske noćne temperature rijetko padaju ispod 18 °C, pa su omiljeno turističko odredište. Tomu služe dobre zrakoplovne i brodske veze otoka Veliki Turk i Providenciales sa SAD-om, Kanadom, Velikom Britanijom i karipskim otocima te osposobljenost luke također na Velikom Turku za primanje velikih brodova i onih na krstarenju. Osim turizmom, stanovništvo se bavi i ribarstvom te poljoprivredom, uzgaja se kukuruz, voće i manioka, biljka u obliku grmlja raširena u tropskom dijelu Južne Amerike i na Karibima, koja služi kao sirovina za proizvodnju kruha i pića.
Cockburn Town s nešto manje od 4000 stanovnika glavni je grad i sjedište vlade. Zapravo je to gradić na zapadnoj strani Velikoga Turka, drugoga najnaseljenijega otoka nakon Providencialesa. Osnovali su ga 1681. skupljači soli, a ime je dobio početkom 19. st. po sir Francisu Cockburnu, tadašnjem guverneru Bahama. Vrijedi istaknuti da je služio kao sjedište vlade za otoke već od 1766. Turistička su atrakcija neke kuće iz ranoga razdoblja koje se još koriste kao privatni stanovi, a druge su guvernerova rezidencija, vladini uredi, gostionice i prodavaonice. Pozornost privlači i Nacionalni muzej smješten u blizini rive u povijesnoj zgradi nazvanoj Guinep House, za koju se vjeruje da potječe s početka 19. stoljeća. Među izlošcima iz povijesti otoka i kulturne baštine nalaze se i ostatci broda nepoznata naziva i podrijetla iz g. 1513. Smatra se da je to najstarija olupina europskoga broda pronađena u Novom svijetu. Južno od grada nalazi se međunarodna zračna luka, koja prima letove iz susjednoga Providencialesa.
Kao što je nagoviješteno, državni je poglavar otoka Turks i Caicos engleska kraljica Elizabeta II. koju predstavlja guverner. Sadašnjega Nigela Dakina imenovalo je u svibnju 2019. britansko ministarstvo vanjskih poslova i ured Commonwealtha. U srpnju iste godine svečano je položio prisegu pred teritorijalnim Domom skupštine otoka Turks i Caicos. Oni su administrativno podijeljeni u šest upravnih okruga, dva na otocima Turks i četiri na otocima Caicos, koje vode okružni povjerenici.
Protestanti različitih denominacija skupa s anglikancima čine 65 % stanovnika, katolika je oko 10 tisuća, tj. 25 %, i ostalih 10 %. Dvije su katoličke župe i jedna filijalna crkva za koje se pastoralno skrbe tri svećenika.
Najveća je župa Naše Gospe od Božje Providnosti koja se nalazi na autocesti Leeward na otoku Providencialesu. U istoimenoj crkvi nalaze se i dvije kapele, Presvetoga Sakramenta i plava kapela za liturgijska slavlja, te dvorana za predavanja. Župnik je Luis Orlando Gonzalez, a kapelani Rafael Velazquez i Paul A. Passant. Sva trojica dogovorno se skrbe i za župu sv. Križa u glavnom gradu Cockburn Townu na susjednom otoku Velikom Turku te filijalnu kapelu sv. Lucije na otoku Južnom Caicosu. Mise se slave na engleskom, kreolskom i španjolskom, a treba spomenuti i vrlo aktualnu mrežnu stranicu, koja donosi ne samo obavijesti i najave, nego i povijesne zanimljivosti iz života tamošnjih katoličkih zajednica.
Otoci Turks i Caicos bili su najprije dio nadbiskupije Nassau na Karibima sa sjedištem na Bahamima, a 1984. postali su »missio sui iuris«. Svećenici su dolazili, često se izmjenjivali, boravili po nekoliko mjeseci, a bilo je razdoblja kada ih uopće nije bilo. Stoga je na zahtjev Svete Stolice nadbiskup Newarka Theodore E. McCarrick g. 1998. odredio dvojicu svećenika da redovito služe katoličkoj zajednici na otocima Turks i Caicos i tako preuzeo stalnu pastoralnu skrb za otoke. Sadašnji je superior otoka newarški nadbiskup kardinal Joseph William Tobin, a njegov generalni vikar Ronald J. Rozniak glavni operativac.
Otoci Turks i Caicos članovi su Biskupske konferencije na Antilima, u koju je uključeno trinaest neovisnih država, od kojih je većina s Malih Antila: Belize, St. Vincent i Grenadini, Jamajka, Barbados, Trinidad i Tobago, Antigva i Barbuda, Sveta Lucija, Grenada, Dominika, Gvajana, Surinam, Bahami, Sv. Kristofor i Nevis, zatim šest britanskih prekomorskih posjeda, bivših kolonija: Bermuda, Kajmanski otoci, Angvila, Britanski Djevičanski Otoci, Montserrat i Otoci Turks i Caicos, tri francuska prekomorska područja: Guadeloupe, Francuska Gijana i Martinik, te dva prekomorska područja Kraljevine Nizozemske koja imaju potpunu unutarnju autonomiju: Curacao i Aruba. Uz Gvajanu i Francusku Gijanu s južnoameričkoga je kontinenta u konferenciju uključen i Surinam, zajedno s Belizeom u Srednjoj Americi.
