Da je doba korone posebno teško pogodilo djecu pokazali su preliminarni rezultati drugoga vala velikoga istraživanja »Kako smo? Život u Hrvatskoj u doba korone«, koje je provelo 13 psihologinja s Odsjeka za psihologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i Zdravstvenoga veleučilišta Zagreb. Dijana Jurasić u Večernjem je listu, tumačeći rezultate, napisala da su tijekom pandemijske godine djeca u prosjeku doživjela pet stresnih događaja, a psihičko zdravlje sačuvalo je tek 38 posto građana. Pandemija je promijenila život građana svih generacija, čak 40 posto ih se osjeća psihički iscrpljeno od pandemije, gotovo 50 posto ima problema sa spavanjem, a petina ih se barem povremeno uspavljuje lijekovima. Ni učenici i studenti nisu pošteđeni problema jer su tri četvrtine studenata zabrinute zbog pogoršanja psihičkoga zdravlja prouzročenoga stresom te tjelesnoga zbog dugotrajnoga gledanja u ekran i sjedenja. Nadalje, svaki peti dječak i svaka treća djevojčica školske dobi otkrili su da imaju teškoće kad je riječ o psihičkom zdravlju. Od jeseni Svjetska zdravstvena organizacija upozorava na pojavu tzv. pandemijskoga umora zbog kroničnoga stresa kojemu su izloženi milijuni ljudi. Očituje se to u osjećaju iscrpljenosti i umora te doživljaju da se čovjek nalazi »na rubu živaca«. O reprezentativnosti uzorka svjedoči podatak da je u istraživanju sudjelovalo 2635 građana od 18 do 94 godine te više od 1400 učenika od 1. razreda osnovne do 4. razreda srednje škole, a provedeno je krajem 2020.
Iako je istraživanje potvrdilo nepovoljan utjecaj kroničnoga stresa na građane, pokazalo se i da je pandemija donijela i neke pozitivne promjene u odnosima roditelja i djece. Naime, više od polovice roditelja više se družilo i (ili) igralo se s djecom nego prije, a 41 posto ih se sada osjeća korisnije svojoj djeci. Zabrinjava što manje od polovice ispitanih studenta ima očuvano psihičko zdravlje te što njih 34 posto ima jaku i izrazito jaku depresivnost, a do 32 posto izrazitu uznemirenost i tjeskobu te pati od intenzivnoga stresa. Nadalje, radnici u privatnom sektoru osjećaju veću nesigurnost i znatno više strepe od gubitka posla od onih u javnom državnom sektoru. Tri četvrtine građana smatraju da treba slijediti mjere stožera te da COVID-19 nije samo malo jača gripa, a pozitivnije stajalište prema mjerama povezano je i s boljim psihičkim zdravljem, optimizmom i kvalitetom života. Ipak, gotovo 80 posto ih smatra da postoje dvostruka mjerila vezana za pridržavanje mjera. Najčešće su se informirali o pandemiji prateći nacionalne medijske kuće. Građani najviše vjeruju informacijama stručnjaka i međunarodnih zdravstvenih organizacija, a najmanje onima političara i nepoznatih ljudi na društvenim mrežama.
Prema popisu stanovništva 2011. u Hrvatskoj je bilo 2 246 910 stanova i kuća, petina više nego 2001. Nenastanjeno je bilo oko 400 tisuća objekata. Vlasti, ne samo u selima, muku muče što s praznim kućama. Neki bi ih gradski otci srušili i oslobodili gradilište za nove objekte ili bi ih dali mladim obiteljima uz razne olakšice, no problem je što se u velikom broju slučajeva ne uspijevaju dogovoriti sa suvlasnicima. Ako od trojice braće jedan ne pristane – dogovora nema. Kao što složna braća kuću grade, stoga je (ponekad) potrebna sloga i kad se kuća treba rušiti. Gotovo 90 posto svih stanovnika Hrvatske živi u privatnom vlasništvu (u Švicarskoj manje od pola), po čemu je Hrvatska među rekorderima. I još po nečemu. Mladi u Hrvatskoj najdulje žive sa svojim roditeljima pa roditeljski dom u prosjeku napuštaju s gotovo 32 godine. Prema analizi Eurostata, prosjek EU-a bio je 26,2 godine. Šveđani se osamostaljuju u prosjeku sa 18 godina, a Danci i Finci sa 21. U Hrvatskoj više od 70 posto mladih od 18 do 34 godine živi u kohabitaciji s roditeljima (tvrdoj ili mekoj svatko za sebe). Analitičari kažu da su razlog financijski uvjeti, ugovori na određeno, ali i tradicija, kulturološke razlike između juga i sjevera Europe. Šveđani i Danci ne znaju za hrvatsku narodnu: gdje čeljad nije bijesna… zaključio je Beti.
