Izrugivanje, ismijavanje, podrugivanje i druge slične radnje doživjeli su svi ljudi. Kroz odrastanje, u odrasloj dobi, starosti – svejedno je. Nije nepoznat taj osjećaj jer je jako neugodan i vrlo se lako usidri u čovjekovu srcu.
Kada se uzmu sve činjenice u obzir, izrugivanje i podsmjehivanje staro je koliko i čovječanstvo, a predmet izrugivanja mijenja se zajedno s prevladavajućim sustavom vrijednosti. Danas se najčešće »izruguju nama«, ali nismo li se »mi«, donedavno, kao većina, izrugivali njima? Tko su »oni«, a tko »mi«? Nevažno je za ovo razmišljanje. Važne su »većina« i »manjina«. Ne zvuči li to pomalo kao da je istina stvar subjektivne procjene? Da nema objektivne istine, objektivnoga dobra i objektivnoga zla? Tako se čini. No je li to tako? Ako se čovjek zaputi tim putom i počne u to vjerovati, relativizirajući istinu – obezvrijedit će Istinu – pisanu velikim slovom.
Pokoriti se »duhu ovoga svijeta«, podčiniti se prevladavajućemu sustavu mišljenja ili najglasnijoj skupini u društvu (čak i ne mora biti brojna), i to sve pod svaku cijenu, radi »mira u kući« – znači odustati od Isusa Krista koji reče da je put, istina i život.
Dobro je dobro, zlo je zlo. Zlo nikada ne će biti dobro ni dobro zlo samo zato što se većina lažljivaca s tim usuglasila. Brojčanost im ne ide u korist jer su i dalje – lažljivci. I zbog toga se podsmjehuju, zbog toga proganjaju, zbog toga imaju dvostruka mjerila, međutim ušutkati Istinu nisu mogli 2000 godina, ne će ni ubuduće. Jer tko se zadnji smije… A kršćani mole za svoje podsmjehivače i izrugivače, progonitelje i mučitelje. Kršćanima je dano više ljubavi, zato se od njih više i očekuje. Gospodin sam naša je nagrada!
