Slabo je u općoj javnosti poznato da su se hrvatska arheologija i mnoge povijesne znanosti u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. st. snažno razvijale zahvaljujući i katoličkim svećenicima, počevši od nestora Šime Ljubića preko don Frane Bulića, fra Luje Maruna i don Lovre Katića do don Mihe Barade, koji je umro 9. srpnja 1957.
Rođen je u Segetu kod Trogira 16. ožujka 1889. Studirao je i završio teologiju u Zadru 1912. Zaređen za svećenika, služio je u Dolcu Donjem, Biteliću i Segetu. Godine 1926. upisao je povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao. Uz pomoć don Frane Bulića upisao je i do 1931. polazio diplomatičko-paleografsku školu u Vatikanu, u čijem je arhivu istraživao građu o hrvatskoj srednjovjekovnoj povijesti. Od 1932. u Zagrebu je profesor crkvene povijesti na Bogoslovnom fakultetu, a ujedno na Filozofskom fakultetu predavao je diplomatiku, paleografiju i kronologiju.
Bio je suradnik i jedan od urednika Ujevićeve »Hrvatske enciklopedije«. Žestoko se protiveći predaji dijelova Dalmacije Kraljevini Italiji, i u ratnim je godinama svojim člancima dokazivao pripadnost Dalmacije Hrvatskoj. Oveći članak »Hrvatska državna povijest« napisao je za enciklopedijski zbornik »Naša domovina« 1943. S Lovrom Katićem i Jaroslavom Šidakom sastavio je udžbenik povijesti za osmi razred srednjih škola 1943. Godine 1948. izabran je za dopisnoga člana HAZU-a. Na Filozofskom fakultetu u Zadru započeo je oblikovati Katedru za povijest. Umro je u Zagrebu, a pokopan u Segetu. Bavio se, uz ostalo, pitanjima nastanka hrvatskoga plemstva, migracijama Hrvata i Srba, državnom poviješću za vrijeme hrvatskih narodnih vladara, poviješću zagrebačke, splitske i drugih biskupija odnosno nadbiskupija. Do danas se njegovim najpoznatijim djelom smatra »Starohrvatska seoska zajednica«, na kojem je radio cijeli život. (L.)
