Slavlje mise i pobožnost u crkvi svoj nastavak imaju u obiteljima. Tko slavi Boga u crkvi, nastavlja se tako ponašati i u svojoj okolini. A gdje to činiti drugdje nego upravo u vlastitoj obitelji? Još od prve Crkve Isus zapovijeda učenicima da ulaze u kuće vjernika i ondje propovijedaju obraćenje. Kuća postaje crkvom. Zabilježio je evanđelist Marko Isusovu zapovijed: »Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande.«
Propovijedanje kraljevstva Božjega nije neka ideja u oblacima o kojoj je samo lijepo slušati. Da je Isus ostao na priči o dolasku kraljevstva Božjega, zasigurno ne bi žrtvovao svoj život za druge. Priča bi se poput bajke ispričala, slušatelji bi doživjeli katarzu ugode: svi bi mu zapljeskali, potvrdili njegove riječi te pošli svojim kućama radosni što im je netko uspio ispuniti dokolicu. Isusovo propovijedanje o kraljevstvu nije ugodna priča za ispunjavanje razbibrige. Naprotiv. Evanđelist Marko piše da Isus zapovijeda neka se propovijeda o obraćenju. Dakle, kraljevstvo Božje jest spremnost na obraćenje, na promjenu života i na usvajanje boljih navika. Daleko je to od zabavne priče koja bi ispunjavala slobodno vrijeme. Ni crkva kao mjesto okupljanja nije usputna stanica za susret s bližnjima ni mjesto nekakva održavanja kontakta s dragim osobama. Crkva je škola za obraćenje, mjesto odakle vjernik izlazi u želji za promjenom jer unosi u svoj život kraljevstvo Božje.
Isus traži da njegovi učenici uđu u kuće vjernika. Pitat će se netko: »Što će mi Isusov učenik ponuditi u mojoj kući? O čemu ću s njim razgovarati?« Nerijetko se ista pitanja pitaju i današnji vjernici kada požele u svojoj kući ugostiti svojega župnika ili redovnike. Neki se isto pitaju i u vrijeme blagoslova obitelji jer ne znaju kako da se ponašaju u blizini svojega župnika. Isus jednostavno traži neka se u kućama obitelji propovijeda o obraćenju. Što konkretno znači taj poziv na obraćenje? Jednostavno, u kućama se nastavlja škola u vježbanju opraštanja, podupiranje svih članova na čestit život, poticanje na pravednost u svjetovnom životu. Tako obiteljska kuća postaje crkvom. Nije crkva mjesto da pojedinac bude viđen kako je usput obavio svoju nedjeljnu dužnost. Ona postaje prva stanica za primjenu obraćenja koje se onda kasnije preslikava na vlastitu obitelj. Gdje se vjera iz crkve ne preslikava na svjetovni život, tu nema obraćenja ni duhovne koristi.
U vrijeme Ivana Zlatoustoga bio je problem prihvatiti crkvu kao prvo mjesto za obraćenje. Nerijetko se događalo da je ona samo mjesto za rješavanje dokolice. Slično se događa i danas kada vjernici u crkvu dolaze samo kako bi ispunili zapovijed, a mislima su sasvim negdje daleko. Tumači: »U apostolsko su vrijeme kuće bile crkve, ali sada je crkva postala kuća. Nekada se u kući nije moglo reći ništa svjetovno, a sada se pak u crkvi ne može reći ništa duhovno. U crkvu se unosi razgovor s tržnice. Dok se o Bogu govori, prestajete slušati njegove riječi u tišini i unosite suprotne stvari.«
Kršćaninu postaje cilj primanje riječi Božje u vlastitu kuću. On pažljivo u crkvi sluša što se događa i na kraju će sve preslikati u svoju obitelj. Poput dobroga domaćina otvara vrata svoje kuće, ožarenoga osmijeha prihvaća Božje zapovijedi. Nije glumac da bi se samo želio privremeno svidjeti, nego je domaćin koji će zagrliti Božju riječ poput braka: i u dobru i u zlu. Uz žarku molitvu dodaje još snažnije svjedočenje čestitoga života. Kakva je korist biti pobožan u crkvi, a u svojoj kući provoditi paklene planove? Vjernik je onaj koji je prihvatio crkvu kao prvo mjesto obraćenja. Onaj kojemu nije stalo da ga drugi zamijete u pohađanju crkve ili vjerskim druženjima, nego koji mijenja svoj život. Njegova kuća tako postaje crkvom ne samo kao drugo mjesto molitve, nego kao prava škola vjerničkoga života. Vjernikom postaje onaj koji je čuo Božju riječ u crkvi i izvršava je u svojem životu. Takav prima riječ Božju u svoju obitelj, a svojim životom svjedoči poziv na obraćenje. Njemu slušanje propovijedanja Isusovih riječi nije sredstvo za zabavu, nego ozbiljna riječ koja se svjedoči vlastitim životom.
Gospodine, daj da Te primimo u svoje kuće. Ne kao gosta, nego kao dragoga ukućanina. Ti si dio naših obitelji, po tebi crkva postaje našim drugim domom, a naša kuća postaje mjesto vršenja Tvojih zapovijedi. Bit ćemo oni koji će sve Tvoje zapovijedi izvršavati i riječi pažljivo slušati jer znamo da želiš s nama ostati u vijeke vjekova. Amen.
