Dvorac Oršić u Gornjoj Bistri, nekad sijelo moćnika, danas je utočište najnemoćnijih. Taj prežitak slavne prošlosti može zahvaliti na dugovječnosti upravo djeci potrebitoj intenzivne medicinske skrbi. Naime, pod starim krovovima već 55 godina djeluje Specijalna bolnica za kronične bolesti dječje dobi Gornja Bistra. U njoj je smješteno stotinjak korisnika o kojima se svakodnevno skrbi isto toliko djelatnika: liječnika, defektologa, logopeda, fizijatara, njegovatelja, kuhara, spremača, vozača…
I pokazalo se da je to najviše što mogu dobiti od zdravstvenoga sustava. Stoga su u toj ustanovi volonteri uvijek dobrodošli. Upravo ove godine jedna od gornjobistranskih volonterka Marija Fulgozi, iz katoličke udruge »Kap dobrote«, primila je od Volonterskoga centra Zagreb nagradu za životno djelo.
Ali daleko najveći doprinos oplemenjivanju skrbi za bistranske pacijente dala je talijanska udruga »Vrt plavih ruža«, predvođena Don Ermannom D’Onofrijem. On je bio dvadesetogodišnji mladić kad se na ovim prostorima rasplamsao rat i u svom je idealizmu počeo pomagati prognanicima i izbjeglicama. Uskoro se suočio sa strašnim posljedicama razaranja i opredijelio se za posvemašnju posvećenost pomaganju. Po struci psiholog i terapeut, a ponukan čežnjom za svekolikom skrbi, završio je studij teologije i postao svećenik. Osmislio je volontersku udrugu »Vrt plavih ruža« koja već gotovo dva desetljeća dovodi skupine dragovoljnih pomagača iz Italije.
Kako su jenjale potrebe prouzročene ratom, ti su volonteri izoštrili vid i za ostale ranjive skupine. Jedan od njih, Pietro Foroni, kaže: »Gornja Bistra za mnoge je volontere poput mene veličanstveno mjesto. Mjesto gdje se ostavlja dio srca. Svako toliko treba se vratiti ‘napuniti baterije’. Putujemo da bismo služili, ali u stvarnosti znatno je veće ono što sa sobom odnosimo kući. Zadivljujuća je veza koja se stvara s djecom iz dvorca, u liku zagrljaja. Tjedni poput ovih u Bistri daju nam shvatiti koje je zbiljsko značenje života.«
Skrb volontera za malene iz Specijalne bolnice svih ovih godina nije došla u pitanje. Glavne teškoće nisu nedostatak želje za pomoći, nego nedostatak smještajnoga prostora. Ljeti je lakše, jednostavno borave u šatorima. Zimi kojekako. Bolnica im je dala na raspolaganje dotrajalu montažnu zgradu u dvorištu, međutim, ona nije prikladna ni za grijanje ni za održavanje čistoće. Smještaj u obiteljima iz okolnih mjesta nikad nije zaživio.
Na pomolu je solidno rješenje te dugotrajne krize. Naime, nazire se izlaz iz toga nelagodnoga stanja: u neposrednoj blizini bolnice pronašli su napola izgrađenu kuću odgovarajuće veličine i odlučili osposobiti ju za useljenje. Kuća bi služila i za poučavanje novih volontera. Stoga upućuju molbu svima koji bi i sami bili voljni priključiti se njihovu djelu, ali im ritam života to ne omogućuje: pozivaju sve ljude dobre volje da novčanom pomoći pridonesu ostvarenju toga projekta da daruju ciglu za Gornju Bistru. »Plave ruže« to jako zavrjeđuju.
A. Ivanjek
