U središtu Teslića, bosanskoga gradića sa 44 naselja, omeđenih planinskim visovima Čavke, Uzlomca, Borja, Vučje planine, Vlašića, Mahnjače i Crnoga vrha, u plodnoj usorskoj kotlini koja je reljefno ostatak prostranoga zaljeva pretpovijesnoga Panonskoga mora, smjestila se župa sv. Josipa utemeljena još 1922. godine odvajanjem pojedinih naselja od župe Bežlja. Pripadaju joj naselja Banja Vrućica, Bardaci, Barići, Gomjenica, Martinovići, Prometna, Putešić, Rudnik, Ružević, Stenjak i Teslić. Župa pripada Usorskomu dekanatu.
Grad Teslić smješten je u pitomoj dolini rijeke Usore, na magistralnom putu Doboj – Banja Luka, na 85. kilometru od Banje Luke i 27. kilometru od Doboja. Poznat je kao turističko odredište uglavnom zbog Banje Vrućice – zdravstveno-turističkoga centra u kojem se liječe kardiovaskularne bolesti, koji Teslićani zovu »država u državi«. S kompleksom od pet suvremeno opremljenih hotela jedan je od najvećih turističkih kapaciteta u BiH. Važna je i obližnja planina Borje s dva hotela i športskim ustanovama, a najznačajniji su spomenici stećci. U Tesliću i danas postoji kemijska industrija »Destilacija«, koja je s radom započela 1896. za vrijeme Austro-Ugarske. Mnogi su u njoj zaradili mirovinu, i Hrvati i Bošnjaci i Srbi. Nekada je zapošljavala tisuću radnika, a danas radi sa znatno manjim kapacitetom. Kako je cijeli kraj bogat šumama, ondje je i tvornica »Borje« za preradu drva.
U župi sv. Josipa do 1945. djelovale su sestre milosrdnice, a od 1906. do 1945. i »Hrvatsko kulturno društvo Napredak«, koje je na inicijativu grupe mladih ljudi na čelu sa sadašnjim predsjednikom Mladenom Ćosićem obnovljeno 2015. Prije šest godina žene su osnovale udrugu »Teslićke zlatne ruke« s ciljem pomoći nezaposlenim i umirovljenim teslićkim ženama svih nacionalnosti. Pomogao im ju je registrirati načelnik Milan Miličević. Izrađuju tradicionalne ručne radove, koje prodaju u svom prostoru u Banji Vrućici. U udruzi djeluje 40-ak žena i same sebe uzdržavaju.
Prije posljednjega rata župa je imala 2300 Hrvata katolika, a danas ih je tu samo šestotinjak raspoređenih u 270 obitelji jer nažalost 130 do 140 osoba živi samački, u 80 kuća su po dvije osobe, a ostalo su kućanstva s po tri i vrlo malo njih s četiri člana obitelji. Većina ih je za vrijeme rata ostala u Tesliću, tek ih se nekoliko vratilo iz progonstva ili izbjeglištva. Na prostoru župe nalazi se pet grobalja, a ono najstarije nalazi se preko puta pravoslavne crkve na istom prostoru gdje je i pravoslavno groblje.
Prva crkva izgrađena je 1932. te je 4. rujna iste godine i posvećena. Šest je desetljeća vjernicima župa Teslić bila utočište i prostor gdje su Boga slavili, molili se i Bogu zahvaljivali. Mnogima je bila u Tesliću »orijentir«, ures i ponos. No nekima (nažalost mnogima) bila je smetnja. Tako je u posljednjem ratu, u noći sa 16. na 17. kolovoza 1992., srušena. Gradom Teslićem odjeknula je snažna detonacija koja je razorila cijeli zvonik. U sljedećih nekoliko dana rušitelji su srušili i ostale dijelove te goleme crkve i odvezli ostatke na deponij! Čak i dio temelja! Očistili su prostor nekadašnje župne crkve i na njezinu mjestu posadili travu te napravili park – kao da katoličke crkve na tom mjestu nikada nije ni bilo i više je nikada ne će ni biti! »I stotinjak borova koje su posadili nije uspijevalo, svi osim jednoga su se osušili, što je bio znak da iz toga bora treba procvjetati novi život, a to se i zbilo. Čuo sam razne priče, da su čak i mnogi pravoslavci negodovali zbog toga što je učinjeno jednoj bogomolji, ali hvala Bogu, mi smo ponovno u svojoj crkvi«, ističe sadašnji župnik Ivan Ravlić, koji je u župi na službi deveti mjesec. Dodaje da je crkva mjesto ugovaranja susreta u tom gradu te je svojevrsni orijentir. Nakon što su desetak godina slavili misu u podrumu župnoga stana 2002. započeli su izgradnju nove crkve, koja je izgrađena 2008. te ju je 17. kolovoza te godine, na isti dan i mjesec kad je bila porušena, posvetio kardinal Vinko Puljić. U oltar je ugradio moći sv. Bazilija episkopa. Dolaskom u župu župnik Ravlić je uveo grijanje uz pomoć četiri kalorifera, što narodu puno znači u zimskim danima. S tugom je pričao kako je od dolaska u župu krstio samo četvero djece, pokopao 18 vjernika, a nije bilo ni jednoga jedinoga vjenčanja. Za prvu pričest ove se godine priprema njih samo četvero, a za krizmu desetero.
Kako župnik Ravlić već 16. godinu zaredom u župama gdje je djelovao izdaje časopis »Mir«, njegovo je izdanje nastavio i u Tesliću. Svjestan važnosti katoličkoga tiska, brine se da u župu dođe većina katoličkih tiskovina. On je dosada izdao osam knjiga, napisao gotovo tisuću članaka u raznim tiskovinama. Otkrio je da je poziv za svećeništvo osjetio još u petom razredu osnovne škole. Rođen je u vjerničkoj obitelji. Otac Josip i majka Lucija na svijet su donijeli ni manje ni više nego 16 djece. Djetinjstvo mu nije bilo nimalo lagano. Već kao dječak morao je raditi i one teže fizičke poslove te mu ni danas ništa nije teško raditi. Uz to što je dobar plivač i ronilac, putnik s velikim iskustvom, što ima vozačku dozvolu u 11 kategorija, što je više od 100 puta dobrovoljno darivao svoju krv, služeći dosada na nekoliko župa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, trudio se da njegova župa zbog toga ne bude zakinuta. Kako je i predsjednik Hrvatske schönstattske lige svećenika u Hrvatskoj i BiH, i u Teslić je uveo pobožnost Gospi Schönstattskoj. U vrijeme rata bio je župnikom u susjednoj župi u Žabljaku te je i sam proživio njegove strahote. No kako je i sam osoba koja zagovara dijalog i ekumenizam, svjestan da su u gradu u kojem žive mnogi u miješanim brakovima, župnik Ravlić koristi se svakom prilikom da im istakne važnost sakramenta braka te ih potiče da se vjenčaju kako bi mogli živjeli sakramentalni život. »Razlog što malo ljudi ide u crkvu je to što je oko 40 posto miješanih brakova i oni žive na ‘vagi’. Ja s oltara uvijek govorim: ‘Vjenčajte se, krstite djecu, sakramente primajte – odlučite u kojoj ćete Crkvi’«, ističe župnik Ravlić.
Grad Teslić ima tri osnovne škole i srednjoškolski centar, gimnaziju, ekonomsku školu i škole tehničkih zanimanja. Župnik Ravlić predaje vjeronauk u dvije osnovne škole. »Katolički vjeronauk pohađa samo 15-ak učenika. To su doista dobra djeca, samo su malo povučena, depresivna i djeluju zastrašeno, vjerojatno su to posljedice rata prenesene od roditelja, premda nitko od njih nije bio u ratu«, ističe župnik, koji se raduje svakomu djetetu kad nedjeljom prije mise dođu na župni vjeronauk, a poslije u crkvi i ministriraju te ih bude petnaestak. U crkvi je jako lijep kor. »Orgulje bih, ističe župnik, mogao dobiti besplatno u Europi.« Želja mu je da oformi i zbor odraslih i dječji. Tvrdi da je Hrvatima u Tesliću teško živjeti. »Ovdje su katolici Hrvati, može se reći, izbačeni iz društveno-političkoga života. Živimo na marginama. Nikakvo čudo da je grad Teslić jedan od tri u BiH gdje su ljudska prava zanemarena. Nemamo svoga vijećnika da nas zastupa, a najjača smo župa po broju katolika u Republici Srpskoj«, ističe župnik Ravlić.
Župljani se sa zahvalnošću sjećaju svih svojih dosadašnjih župnika, napose župnika Petra Tunjića koji je s njima bio cijelo vrijeme rata. Sjećaju se vjernici kako su ga tada maltretirali te je dobio mnogo batina. »Iako je mogao otići, uvijek je govorio da će ostati u Tesliću, dokle god je tu i jedan njegov vjernik. Znali smo mu masirati rane da mu bude barem malo bolje, a on je sve strpljivo podnosio, pomažući na sve načine svojim sugrađanima ne pitajući tko je koje vjere«, svjedoče župljani, a i župnik Ravlić. Dodaje da mu je u to vrijeme bio tako blizu u Žabljaku, ali nije ga mogao doći vidjeti ni čuti. Zato su poslije rata imali priliku družiti se i zajedno putovati.
Prisjećajući se ratnih dana, župljanin Branimir Župančić ističe da je i sam u to vrijeme prošao mnoge patnje boraveći u nekoliko logora. Otac je dvoje odrasle djece, a po zanimanju je VKV automehaničar. U Tesliću je radio sve do rata. U vrijeme rata završio je u logoru te je morao raditi sve poslove, od grobara do majstora, sve do 8. listopada 1995. kada je s još 550 Teslićana protjeran. »Najteže mi je bilo kad smo kao zatvorenici na radnoj obvezi morali raščišćavati našu porušenu crkvu. Sve ono što je nama bilo svetinja bilo je ruševina. Duša je boljela, a moralo se raditi. Mi se ljudi ne prepoznajemo po vjeri ili naciji, nego po tome kakav je tko čovjek. Pokazali su to u ratu i brojni pravoslavci, koji su iz ruševina spasili ono što je nama svetinja. Zahvaljujući tomu danas u novoj crkvi imamo kipove naše Gospe i sv. Josipa i zvona iz prijašnje crkve, koje smo restaurirali. U radnim logorima spasila me vjera u Boga i u život. Nosio sam sa sobom stalno svoj molitvenik sv. Josipa, koji sam i pohabao moleći. Moja je cijela obitelj zavjetovana sv. Josipu i Gospi Kondžilskoj, čiju sam blizinu više puta doživio«, ističe Župančić i dodaje da su na dan protjerivanja, kad je u koloni najmlađe bilo tromjesečno novorođenče, prolazili cestom na kojoj su bile nagazne mine, ali se nikomu ništa nije dogodilo. »Nikada se nisam bojao svjedočiti svoju vjeru, koju su mi prenijeli moji roditelji. Moji su majka i otac i tetke pjevali u župnom zboru. Otac je bio u odboru za izgradnju crkve te sam s njim znao raditi neke poslove kada smo gradili crkvu. Bili su to svima nama najljepši dani, radili smo s pjesmom, jer crkva je simbol naše opstojnosti, svjedočanstvo onoga što jesmo«, kaže Župančić.
U progonstvu je u Drvaru, gdje je radio u MUP-u, živio deset godina, sve do 2005. kada se zbog bolesti roditelja vratio u Teslić, u kojem sada živi sa suprugom. O sadašnjem životu u Tesliću ističe: »Kulturni život u Tesliću je zamro. Teslić je nekada imao i limenu glazbu, crkveni i gradski kor, tamburašku sekciju. Sada toga svega više nema. Ovaj je kraj bogat šumom pa je i grad dobio ime po tesanju drva. Znakovito je da unatoč nadmorskoj visini od 45 metara tu uspijeva i hrast lužnjak, donesen iz Slavonije, što je svojevrsni prirodni fenomen. Grad je struju dobio još 1892. kada je s radom započela kemijska industrija ‘Destilacija’. Od tada proces destilacije drva nije prestajao. ‘Destilacija’ je bila jedina tvornica na prostoru bivše Jugoslavije koja je proizvodila octenu kiselinu dobivenu iz drva. Mnogi ne znaju da se iz drva izvlačilo 40 proizvoda, pa čak i aceton za skidanje laka. Prije rata bilo je zaposlenih tisuću ljudi, a danas ih je puno manje. Moji su roditelji, djed i pradjed tu zaradili mirovinu, a i sam sam tu radio. U vrijeme rata tadašnji direktor, sada pokojni, Rade Pavlović, pravoslavac, brinuo se za sve radnike destilacije pomažući im u najosnovnijim namirnicama za život«, ističe Župančić i dodaje da postoji i šumarsko poduzeće »Borje«. O Banji Vrućici ističe: »Nekada je svaka kuća imala 10 do 70 kreveta za posjetitelje, ali sada nema privatnoga sektora, nego je sve hotelski smještaj. Najviše ljudi na liječenje dolazi iz Hrvatske.« O svojim sadašnjim aktivnostima u župi ističe da daje u svojim mogućnostima i to ga posebno ispunjava. Kao i ostale, i njega najviše žalosti što ljudi odlaze iz Teslića i prodaju svoju imovinu gotovo u bescjenje.
Iako je prošlo više od dva desetljeća od rata, u razgovoru sa župljanima tako je očito da svaki trenutak tih dana u njima još živi, da još osjećaju bol, tugu, nemoć, jer sve to nije trebalo biti. Živjeli su u tom lijepom gradiću prije rata složno i Hrvati i Srbi i Muslimani. I danas oni mali obični ljudi žive tako, složni su, paze jedni na druge, a i mnogi su u mješovitim brakovima te su tako i povezani i rodbinskim vezama.
Suradnik u župi je i Jozo Martinović. Bio je on ugledan stolar u gradu, radio za mnoge tvrtke u bivšoj Jugoslaviji. »Proživio sam svašta u ratu. Mislili su da imam puno novca pa su me i tukli. Pomogli su mi opet sugrađani pravoslavci i muslimani. Najteže nam je bilo što nismo mogli ni smjeli komunicirati jedni s drugima. U samom gradu nije bilo rata, ali su ljudi nestajali. Njih je 60 nestalo i za neke se još uvijek ne zna gdje su. Bili smo gladni sve dok nam pomoć nije počela stizati preko biskupa Franje Komarice i banjolučkoga Caritasa. Velika nam je podrška bio naš kardinal Vinko Puljić koji je i u vrijeme rata došao krizmati naše mlade. Posljedice rata i danas su vidljive, više psihičke nego fizičke, zdravlje nam je svima narušeno«, ističe Martinović i dodaje da su mu vjera i molitva davale snagu da sve to izdrži. Ima tri sina i osmero unučadi, a kako mu je supruga umrla, sada u Tesliću živi sam. Iako mu je mirovima mala, zadovoljan je, a i djeca koja su u inozemstvu mu pomažu. U župi je aktivan, član je odbora za uređenje groblja u Barićima, gdje su obnovili kapelu, a on je za nju donirao vrata i prozore.
Franjo Čančar umirovljenik je i oporavlja se od teške operacije srca. »Radio sam u inozemstvu, a sada živim sam, i ta me samoća najviše ‘ubija’. Na životu me jedino još drži vjera, nedjeljom sam obvezno na misi, a dođem i radnim danom«, ističe.
Da crkva na vrijeme bude za vjernike otključana, a poslije mise zaključana, brine se ključar Ivo Stojanović. Izražava žalost što je običnim danima na misi malo vjernika, a nedjeljom ih je puno više, čemu je zasigurno jedan od razloga da na misu dolaze vjernici koji nisu župljani, a liječe se u Banji Vrućici.
Žene su, čini se, puno optimističnije od muškaraca. Posvjedočila je to Ivka Prakljačić, vesela Teslićanka, ističući da joj je u Tesliću super živjeti. Za vrijeme rata bila je u izbjeglištvu u Drvaru, sve do 2013. kada se vratila u svoj Teslić. Radost su joj njezinih troje djece i osmero unučadi.
Unatoč svim teškoćama, radost života nije skrivala ni najstarija župljanka Anđa Jozić, koja je u Tesliću bila za sve vrijeme rata. »Vjera i molitva davala mi je snagu da ostanem ovdje uz svoj narod, uz župnika, iako sam mogla otići u izbjeglištvo. Nisam se bojala ni života ni smrti. Nije bilo ni jedne nedjelje da nisam išla na misu«, ističe ta simpatična baka petero unučadi, majka četvero djece, koja sada živi sa sinom. Iako ima podosta godina, na misu pješači oko tri kilometra, a posebna joj je radost što u crkvi pjeva.
Manda Lazarević u Tesliću živi već 40 godina. Sada je sama jer joj je suprug preminuo, a troje djece s obitelji živi u inozemstvu. Ističe da je cijelo vrijeme rata bila u Tesliću, a zbog prezimena nije imala nikakvih problema. I njoj je redoviti dolazak na misu duši lijek, a veseli je i druženje poslije mise.
Primjer hrabre mlade obitelji zasigurno je obitelj Brane i Janje Tabak. Žive u selu Barićima do Teslića. Brane je u župi od 2001. član župnoga pastoralnoga vijeća, a dva je mandata bio i član župnoga ekonomskoga vijeća. Po zanimanju je automehaničar, ali ne radi taj posao, nego se bavi poljoprivredom te mu je osnovno zanimanje sada obiteljsko gazdinstvo. »U izgradnji crkve sudjelovao sam od prvoga do zadnjega kamenčića. Sa župnikom idem u blagoslov obitelji, pomažem u svemu koliko mogu. Teško je reći da u Tesliću nema života za mlade obitelji. Čovjek se treba više boriti, vjerovati u ono što radi, a Gospodin proviđa i pomaže kada smo ustrajni. Suživot nas običnih ljudi ovdje je dobar. Posebno se štuju vjerski blagdani kada jedni drugima idemo – cijele obitelji dolaze«, svjedoči gospodarstvenik Tabak, čija je kći Darija revna ministrantica u župi, a i supruga je aktivna.
Potvrđuje to i vesela župnikova domaćica Desa Lukić, majka triju sinova, inače pravoslavne vjere. »Puno me ljudi u Tesliću poznaje i uvijek smo se mi komšije dobro slagali. Rat nikomu nije dobro došao. Mi se ovdje trudimo i dalje graditi slogu, paziti se međusobno. Drago mi je da su me župljani prihvatili i sretni su da župniku ima tko kuhati«, ističe domaćica Lukić, koja svake nedjelje skuha i po tridesetak kava jer u župnikov stan poslije mise na druženje uz kavicu rado dolaze i domaći vjernici i oni koji su na liječenju u Banji Vrućici.
O povratku više nitko ne govori, a u inozemstvo odlaze cijele obitelji, napose mladi. Važno je sada opstati. No župnik Ravlić je optimist i vjeruje da je dijalog i ekumenizam moguć, a on se doista trudi biti prvi koji će u tom duhu »graditi mostove« tako svima potrebnoga zajedništva.
