SENJSKI GLAZBENIK IVAN PRPIĆ ŠPIKA Kroz glazbu, časteći ime Božje, nastojim pjesmom biti poveznica među ljudima

Jedan od najistaknutijih vjernika laika Gospićko-senjske biskupije je Ivan Prpić Špika, poznati senjski glazbenik, dirigent i voditelj katedralnoga zbora, pastoralni vijećnik u svojoj župi u Senju, kao i u samoj biskupiji. Ostvaren je obiteljski čovjek i iznimno zahvalan Stvoritelju, naglašava, na svim blagoslovima koje je u životu obilato primao.

Rođen je 19. siječnja 1963. u Senju, kao jedino dijete sada pokojnih roditelja Ivana i Anke rođene Burić, a koji su bili podrijetlom Bunjevci iz Krivoga Puta, desetak kilometara iznad Senja. Odgajan je u vjerničkoj obitelji.

»Moj angažman u župi vezan je za ministrantske dane koje sam započeo polaskom u prvi razred osnovne škole 1969. godine. Dijelom te generacije i današnji je šibenski biskup mons. Tomislav Rogić. Ministrirati u senjskoj glagoljaškoj katedrali uvijek je bila osobita čast, radost i doživljaj ljepote liturgije iz blizine, posebice što su euharistijskim slavljima počesto predsjedali naši tadašnji nadbiskupi mons. dr. Viktor Burić i mons. Josip Pavlišić«, pripovijeda Ivan Prpić Špika.

»Kako je moj drevni Senj, na čijim se ulicama, trgovima i pročeljima prepoznaju tragovi gordih i ponosnih stoljeća, dugo godina bio biskupijsko sjedište, u našoj katedrali sačuvana je pjevana staroslavenska liturgija, koju od davne 1935. godine predvodi i baštini naš katedralni zbor ‘Sv. Cecilija’. Za ministriranja uvijek mi je pozornost privlačila ta svečana liturgija, a što je na neki način i presudilo da 1979., s nepunih sedamnaest godina, postanem aktivnim članom našega katedralnoga zbora. I danas me često sjećanja vrate u te godine, kao i na ljude koji su mi otkrili ljepotu Isusove riječi. Ponajprije to je bio moj prvi vjeroučitelj tadašnji župnik mons. Josip Frković. U Senju su dugi niz godina službovale sestre Družbe Srca Isusova iz Rijeke koje su nas obogaćivale svojom revnošću i marljivošću. Rado se prisjećam svoje katehistice s. Pankracije Žižić te s. Benigne Prelc, koja je bila katedralna orguljašica pa je kod mnogih razvijala ljubav prema sakralnoj glazbi. Početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća župnim vikarom postao je mladi svećenik Silvio Milin, danas župnik u Svetom Jurju pokraj Senja, koji je u to vrijeme značajan dio svoga pastorala usmjeravao na rad s mladima. Glazbu, koju sam silno volio i volim i kojoj sam se u potpunosti posvetio, učio sam u Senju i usavršavao u Puli.«

»U travnju 1987. sklopio sam brak sa suprugom Senkom, koja radi kao odgajateljica u Dječjem vrtiću ‘Travica’ u Senju. Dobili smo dvojicu sinova: Domagoja 1987. i Luku 1998. Unatoč novim privatnim obvezama, moja zauzetost u župi postajala je veća. Upoznao sam brojne svećenike, redovnike i redovnice koji su me duhovno obogatili, a trojici svećenika, mojih iznimno zauzetih i cijenjenih župnika, bio sam i ostao bliskim suradnikom: mons. Tomislavu Šporčiću od 1986. do 1992., mons. Mili Čančaru od 1992. do 2010. i mons. dr. Richardu Pavliću, od 2010. do danas. Upravo ta moja zauzetost bila je na poseban način prepoznata kod župnika, tako da sam od 1988. član župnoga pastoralnoga vijeća župe Senj, a od 2003. član biskupijskoga pastoralnoga vijeća Gospićko-senjske biskupije. U samo predvečerje političkih i društvenih promjena u jesen 1989., imajući pritom veliko povjerenje tadašnjega župnika mons. Šporčića, preuzeo sam dužnost, zajedno a našim orguljašem Milanom Dučićem, voditelja-dirigenta katedralnog zbora ‘Sv. Cecilija’. Tada sam imao tek 26 godina pa su neki u početku izražavali sumnju koliko ću moći ozbiljno obavljati službu zborovođe.

1 od 2

Sa zborom sam i u suradnji s orguljašem Dučićem, iznimno odanim Crkvi, doživio prelijepa iskustva, ponajprije redovito pjevajući na svim liturgijskim slavljima u katedrali, a potom nastupajući i u brojnim sličnim prigodama u drugim župama diljem Hrvatske, i u inozemstvu. Bogatstvo senjske liturgije ogleda se u sačuvanome staroslavenskome pjevanju, kao bitnoj odrednici glagoljaškog identiteta Senja i drevne Senjsko-modruške biskupije, ali i u brojnim drugim izvornim napjevima vezanim za preostali dio liturgijske godine, posebice u adventu, korizmi i Velikom tjednu. Član sam i uredništva župnoga lista ‘Svjetionik’.«

»U svibnju 2000. godine obznanjeno je da je sveti papa Ivan Pavao II. uspostavio novu crkvenu pokrajinu, Gospićko-senjsku biskupiju. U pripremi toga slavlja kolega Dučić i ja smo organizirali liturgijsko pjevanje te se formirao veliki mješoviti pjevački zbor sastavljen od pjevača iz pet dekanatskih središta nove biskupije – Ogulin, Otočac, Slunj, Gospić i Senj. To je iskustvo za mene predstavljalo veliki izazov i iznimnu čast. Tradicija nastupa združenoga zbora Gospićko-senjske biskupije sačuvana je do danas, što je posebice vidljivo kroz redovito pjevanje u prigodi obilježavanja Dana hrvatskih mučenika na Udbini od 2004. godine, kao i na godišnjim susretima, duhovnim obnovama namijenjenih pjevačima. Upravo to zborno biskupijsko zajedništvo ide u pravcu podizanja razine kvalitete pjevanja gotovo u svim župama naše biskupije. S velikim se poštovanjem i zahvalnošću prisjećam nedavno preminulog mons. dr. Mile Bogovića s kojim sam imao zadovoljstvo surađivati u aktivnostima biskupijskoga pastoralnoga vijeća te u pripremi brojnih biskupijskih euharistijskih slavlja.

Uz svoje redovite obveze od 1994. godine ja sam i kapelnik, dirigent Gradske glazbe Senj, jednoga od najstarijih amaterskih puhačkih orkestara u Republici Hrvatskoj, osnovanog 1842. Ponosno ističem da taj orkestar svojim sviranjem redovito sudjeluje u blagdanskim slavljima u našoj župi, na blagdan sv. Jurja, Tijelovo, na Gospu Karmelsku i Božić.

Bitna sastavnica moga vjerničkoga identiteta ogleda se i u marijanskoj pobožnosti, koja me prati od mojih najranijih dana. Senjska katedrala posvećena je Uznesenju BDM. Senjani na poseban način, kao zadužbinu i zavjet ribara i pomoraca, časte Gospu Karmelsku. Svake se godine 16. srpnja po senjskim ulicama nosi prekrasan kip Gospe Karmelske. Desetak kilometara iznad Senja mjesto je Krivi Put kome je zaštitnica Gospa Snježna, pa me moje prve hodočasničke uspomene upravo vezuju za tu, danas gotovo napuštenu župu. Tridesetak kilometara sjeveroistočno od Senja smješteno je naše biskupijsko svetište Majke Božje od Krasna, kamo redovito hodočastim. Naime, tadašnji zauzeti upravitelj toga svetišta vlč. Nikola Komušanac zamolio me 1994. da organiziram liturgijsko pjevanje u prigodi blagdana Velike Gospe. Rado sam se odazvao, i ta suradnja, Bogu hvala, traje i danas.«

»Zauzimanjem našega današnjega župnika Richarda Pavlića, na blagdan Velike Gospe 2014., uz zahvalu Bogu za 25 godina moje službe zborovođe i dirigenta, uručen mi je Papinski blagoslov, a istoga dana pet godina kasnije, 2019., čuvar svetišta Majke Božje od Krasna Stipe Zeba uručio mi je prekrasan kip Gospe od Krasna, kao izraz zahvalnosti za mojih 25 godina vođenja zbora i pjevanja na Veliku Gospu u Krasnu.

Dakako da je lijepo primiti priznanje, znak je to da je vaše zauzimanje prepoznato, no držim da je to i nova obveza, ali i poticaj za nas vjernike laike, bliže pastoralne suradnike, za još većim zauzimanjem na ostvarenju Božjega plana na zemlji. Svjestan sam svojih ljudskih nesavršenosti, stoga sam uvijek, gotovo na dnevnoj razini, beskrajno zahvalan Bogu na svim primljenim darovima i milostima. Trudio sam se, ponajprije kroz posao kojim se bavim kao dugogodišnji ravnatelj Pučkoga otvorenoga učilišta Milutina Cihlara Nehajeva Senj, a potom i kroz glazbu koja me odredila, životom živjeti ljepotu Radosne vijesti. Nastojao sam, kada sam god to mogao, biti u službi svoje župe i biskupije, jednom riječju kroz glazbu, časteći ime Božje, pjesmom biti i poveznica među ljudima. Najveća zahvalnost pripada mojoj obitelji bez čije potpore i razumijevanja ne bih bio u mogućnosti dio svog vremena ugrađivati u valorizaciju duhovnih vrjednota u našoj župi i izgradnji općega dobra i zajedništva. Za to je u najvećoj mjeri zaslužna moja supruga Senka, sinovi Domagoj i Luka. U međuvremenu sam doživio posebnu Božju milost. Sin Domagoj i snaha Iris podarili su nam dvoje prekrasnih unuka, Lindu i Tomasa, koji su supruzi i meni priredili novu životnu radost u kojoj čitamo trajni smisao života.«