»Premda na ovom svijetu više ne ću moći kročiti na putove Bogenhausena, oni su ipak dragocjeni dio mojega života, koji će mi ostati očuvan i za onostranost.« Tim je riječima pape u miru Benedikta XVI. završio opsežni tekst koji je nedavno objavljen u njemačkom mjesečniku »Herder Korrespondenz«. Tekst je zasnovan na pisanim odgovorima novinaru Tobiasu Winstelu, koje je papa u miru napisao »u rano ljeto« ove godine. Pismeni »razgovor« održan je s posebnim povodom te se na neki način nastavlja na proslavu 70. obljetnice svećeništva Josepha Ratzingera, tj. odnosi se na prve korake njegova pastoralnoga služenja. Naime, od rujna 1951. do ranoga proljeća 1952. godine budući je papa bio na službi kapelana u župi Presvete Krvi Kristove u Bogenhausenu, dobrostojećoj gradskoj četvrti na istoku Münchena. Većina razgovora prožeta je sjećanjima na kapelanske dane, no ponekad su sjećanja, bilo na poticaj novinara bilo da je to učinio iz vlastite pobude, navela papu u miru da iznese misli koje su od goruće važnosti za sadašnjost. Neke su od njih uzburkale javnost, poglavito crkvenu i poglavito u Ratzingerovoj Njemačkoj.
To prije svega vrijedi za opsežni odgovor koji se odnosi na pitanje vjere u Crkvi, tj. na odnos vjere i crkvenih služba. Novinar ga je, naime, podsjetio na poruku koju je tijekom svojega pohoda Njemačkoj u rujnu 2011. godine u Freiburgu uputio upravo njemačkim katolicima zauzetima u Crkvi. Ključan je tada bio poziv na »odsvjetovljenje« ili »rasvjetovljenje« (»Entweltlichung«) Crkve: Crkva je u svojem poslanju uspješnija i otvorenija svijetu ako se »odsvjetovni«, tj. ako se odmakne od svjetovnoga: politike, društvenoga utjecaja kao takvoga, čežnje za bogatstvom… Je li već kao kapelan u Bogenhausenu zamijetio taj problem koji će apostrofirati šest desetljeća kasnije – glasilo je pitanje.
Papa u miru je odgovorio: »Jesam li u Freiburgu kao zaključni pojam mudro izabrao riječ ‘rasvjetovljenje’, koja dolazi iz Heideggerova rječnika, ne znam. Misao kao takva sve mi je bivala jasnija tijekom moje kapelanske godine, a predstavio sam je potkraj svojih godina u Freisingu, u prilogu ‘Novi pogani i Crkva’ u katoličkom kulturnom časopisu ‘Hochland’ koji je izlazio u izdavačkoj kući ‘Kösel-Verlag’; i naišao sam na neočekivan odjek. Moje iskustvo tijekom godina u Bogenhausenu pokazalo mi je da mnoge funkcije u Crkvi zauzimaju ljudi koji uopće ne dijele vjeru Crkve. Stoga se njihovo svjedočanstvo u mnogočemu mora činiti upitnim. Vjera i nevjera bile su na neobičan način pomiješane, a to je moralo kad-tad izići na površinu i dovesti do sloma koji bi naposljetku pokopao vjeru. Razlučivanje je bilo nužno, činilo mi se.«
»Ipak«, nastavio je papa u miru, »nije se moglo ni smjelo misliti na Crkvu svetih. Da je ta misao, koja se uvijek nanovo javlja u Crkvi, lažni san koji stvarnost uvijek brzo pobije postalo mi je jasno dok sam proučavao Augustinov odnos prema donatizmu. Donatizam se javio na završetku razdoblja progona (kršćana) u sjevernoj Africi kad su biskupi koji su se kompromitirali s poganskom državom sada nastavili kao da su uvijek bili vjerni pastiri. Nemali broj vjernika nije želio priznati takve pastire. U biskupsku službu treba pripustiti samo one koji se kao vjernici predstavljaju vjernicima, bez mrlja iz vremena progonstva. No ta je početna ideja skupinu (donatista) sve više gurala u sektaštvo te se praktički zauvijek pokazalo da Crkvi pripadaju i žito i kukolj, dobre i loše ribe. Ne može dakle biti riječ o tome da bi se razlučivalo dobro i zlo, nego o tome da se razlikuju vjernici od onih koji ne vjeruju.«
Nakon »izleta« u povijest Crkve i njegove pouke, papa u miru ponovno se približio sadašnjosti: »Od tada taj problem još jasnije dolazi do izražaja. U crkvenim ustanovama – bolnicama, školama, Caritasu – na ključnim mjestima djeluju mnoge osobe koje ne dijele unutarnju zadaću Crkve te time višestruko zamračuju svjedočanstvo tih ustanova. To poglavito dolazi do izražaja u priopćenjima i javnim zauzimanjima stajališta. Riječ ‘službena Crkva’ sročena je kako bi izrazila suprotnost između onoga što zahtijeva služba i onoga što se osobno vjeruje. Riječ ‘službena Crkva’ insinuira unutarnju suprotnost između onoga što vjera zapravo želi i znači te odmaka osobe od nje.«
»Sada je pak nažalost u dobroj mjeri tako da službene tekstove Crkve u Njemačkoj oblikuju ljudi za koje je vjera tek službena. U tom smislu moram priznati da za velik dio crkvenoslužbenih tekstova u Njemačkoj odgovara pojam ‘službena Crkva’«, napisao je u odgovoru papa u miru, prisjećajući se kako je, dok je još bio profesor, od nekoga biskupa, prijatelja, zatražio tekst o radu sekcije pri Njemačkoj biskupskoj konferenciji koju je taj biskup vodio, za časopis »Communio« (Ratzinger je bio jedan od suutemeljitelja časopisa). »Rukopis koji nam je poslao očito je sastavila njegova sekcija te je to zapravo bio jezik aparata, a ne jezik osobe. Nažalost, takav se doživljaj kasnije često ponavljao«, izjavio je papa u miru.
Dio o »rasvjetovljenju« Benedikt XVI. je završio riječima: »Ono što Crkva mora reći radi službe, to kaže služba – a ne osoba. Dokle god u službenim crkvenim tekstovima bude govorila samo služba, a ne srce i duh, dotle će se događati izlazak iz svijeta vjere. Stoga se i onda kao i danas činilo važnim izvući osobu iz zaklona službe te od predstavnika Crkve očekivati istinski osobno svjedočanstvo vjere. Riječ rasvjetovljenje upućuje na negativni dio toga pokreta do kojega je meni stalo, naime do izlaska iz govora i prisila vremena u slobodni prostor vjere. No upravo ta strana, ono pozitivno, nije time dovoljno izraženo.«
Druga izjava koja je privukla veliku pozornost bila je zapravo odgovor na pitanje o »koraku iz čistoga nauka u stvarnost svakodnevne vjere, pa i nevjere«. »Je li u Bogenhausenu naišao na drugačiju religioznost i bogobojaznost od onoga što je doživio u djetinjstvu u Aschauu na Innu?« glasilo je izravno pitanje. Odgovor je u javnosti tumačen u svjetlu sporenja između »konzervativaca«, koji bi čuvali, »konzervirali«, polog vjere i »progresivaca« koji bi vjeru prilagođavali duhu vremena i prostora. Odgovor, moglo bi se reći, ne daje potpuno za pravo ni jednima ni drugima. »Naravno da sam bio suočen sa sumnjama ljudi o vjeri, i naravno da je način pobožnosti koju sam doživio u župi Presvete Krvi bio drugačiji od onoga u seoskoj župi u Aschauu. A opet, i zajednica gimnazijalaca kojoj sam pripadao u Traunsteinu te potom u ‘Flaku’ (protuzračna obrana u nacističkoj Njemačkoj) u Münchenu bila je vrlo slična životnomu svijetu u Bogenhausenu. Prije svega je, međutim, čovjek koji vjeruje također čovjek koji se pita, koji uvijek nanovo mora pronaći stvarnost vjere iza prijetećih stvarnosti svakidašnjice. U tom smislu mi se ‘bijeg u čisti nauk’ čini potpuno nerealnim. Nauk koji bi postojao kao zaštićeni park prirode odvojen od svakodnevnoga svijeta vjere i njezinih potreba bio bi odustajanje od same vjere. Nauk se mora razvijati u vjeri i iz vjere, a ne biti pokraj nje«, napisao je Benedikt XVI.
