Dobra iskustva koja stječu hrvatski građani na radu u europskim zemljama kao što su Njemačka, Francuska, Švicarska i Švedska, a posljednjih godina i Irska, nisu iskorištena na zadovoljavajući način. Mnogi dragi »gastarbajteri« na privremenom radu u zapadnoeuropskim državama sve su manje na privremenom radu jer su blizu namjere stalnoga ostanka. Novac zarađen u drugim državama zaposlenja mahom ne investiraju u svoje imovine u Hrvatskoj. Činjenica da još stižu devizne doznake u njihovu domovinu ne treba zavarati jer te su doznake namijenjene kao pripomoć uzdržavanju njihovih ostarjelih članova obitelji. Izgrađene obiteljske kuće sve su više prazne ili se nude na prodaju. Dovoljno je voziti se okolicom Zagreba ili Zagrebačkom županijom pa će se vidjeti sve više oglasa o prodaji kuća i malih gospodarstava. Izgrađena nogometna igrališta sve su više obrasla travom, a ona koja se još održavaju pokazuju da baš i nemaju previše izgaženih mjesta – jer na njima se malo igra. Još je gore stanje u ostalim dijelovima Hrvatske.
Dakle Hrvatska se i dalje prazni i postaje sve starija te pomalo postaje slobodan prostor za doseljavanje. Dosadašnje službene reakcije, iako formalno gledaju te promjene i tobože su zabrinute, očito ne mare puno ili »ne vide« jer slabo i sporo donose mjere koje bi taj trend iseljavanja i starenja zaustavile. Govori se o reformama koje zapravo to nisu jer stvaraju samo privid brige za budućnost.
Reforme nisu same sebi svrha i prijeko su potrebne, ali takve koje približavaju Europi u kojoj je Hrvatska zemljopisno, ali ne uvijek i po ponašanju pojedinih struktura. Zato se nakon ulaska u Europsku uniju nisu smjeli dalje održavati krugovi neodgovornoga ponašanja u gospodarstvu. To se ponajprije odnosi na poljoprivredu, posebice kada je riječ o odnosu prema obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima (skraćeno OPG-ima). Još se uvijek previše »vlada« i želi previše umjesto da se više upravlja i usmjeravaju gospodarska kretanja. Previše se osjeća želja da se sve stavlja pod kontrolu iako se zna da je državna vlast uvijek slab gospodar i upravljač. Takva koncentracija vladanja znak je straha i nesigurnosti, a to se onda prenosi na građane. Strah pojedinca za egzistenciju i nije dobar za demokraciju jer se tada počinju tražiti pogrješni izlazi.
Nesigurni građani, često iznervirani nelogičnim mjerama pojedinih ministarstava, pružaju otpore tamo gdje ne bi trebalo. To se najbolje može vidjeti u otporima protiv mjera koje se odnose na zaustavljanje korone. Stvoren je sukob generacija. Dio mladih ne želi se solidarizirati sa starijima (odbijaju cijepljenje ili nošenje maski). Starija populacija bila je dugo vremena nepovjerljiva prema učincima cijepljenja zbog mogućih popratnih pojava. Stvoreno je stanje sumnje i otpora prema mjerama koje donosi vlast.
