Tijelo se kroz povijest promatralo kao nužno zlo u kojem se kreće zarobljena duša, a u novije vrijeme znanosti otkrivaju tijelo kao dio cjeline osobnosti čovjeka. Tako tijelo postaje slika duše, ogledalo zdravlja čovjeka, ali nerijetko i pokazatelj bolesti duha koje se manifestiraju u obliku psihosomatskih bolesti.
Tijelo je prostor u kojem osoba živi, dotiče druge i okolinu, kreće se i raste. Tijelo oblikuje svakidašnjicu i ona njega. U molitvi je tijelo oduvijek igralo važnu ulogu. Ono je u molitvi prisutno od ranokršćanskih vremena. U Kalistovim katakombama nalazi se lik molitelja uspravnoga stava i raširenih ruku. Tijelo je to koje stoji u obliku križa. Raširenih ruku čovjek se tijelom oblikuje u znak koji spašava, znak nade i simbol utjehe, slave i pobjede života nad smrću. Stojeći tako nekoliko minuta, čovjek može biti dotaknut Bogom i okusiti dubinu molitve i sjedinjenja s Bogom.
No mnoge su molitvene geste kojima se može čovjek koristiti. One ovise o pojedincu. Netko voli moliti stojeći i sklopljenih ruku. Drugomu je važno da dlanove može otvoriti i podići ih. Trećemu je važno da otvorenih ispruženih dlanova moli. Netko voli klečati dok moli, a drugi samo u tišini stajati. Prostiranje pred Bogom, prostracija, također je oblik molitve u kojem se čovjek sav predaje Bogu na raspolaganje.
Kako se može moliti u gestama? Dobro je ući u tišinu sobe ili na neko osamljeno mjesto gdje je mir i tišina. Ako je potrebno, može se pustiti i neka klasična glazba ili gregorijanski koral. Treba zauzeti molitveni stav koji najviše u tom trenutku odgovara obliku molitve kojim se čovjek želi izraziti. Hvala i zahvala Bogu mogu se prikazati raširenim rukama podignutim prema nebu. Prošnja klečanjem. Raspoloživost Duha da služi Bogu može se izreći prostracijom ili otvaranjem dlanova prema gore u stavu ispravnoga stajanja ili klečanja.
Tijelo je čovjekov dio osobnosti koji izražava više nego što čovjek sam želi prikazati. Tijelo pamti čovjekove dane, dan danu prenosi poruku o nadi, vjeri i ljubavi koju čovjek traži i nalazi, njeguje ili želi ostvariti u životu. Smežurane ruke starca svjedoče o dugogodišnjoj predanosti radu, naborano lice starice o dugim godinama predanja i rada, brige i patnje.
Tijelo, ako je usklađeno s duhom i dušom, samim zauzimanjem molitvenoga stava upućuje na sabranost i mir i otvara put k Bogu. Tijelo treba uključiti i u molitvu: svjesno zauzeti molitveni stav, duboko i smireno disati, biti svjestan sebe pred Bogom i njegove prisutnosti u čovjeku. Sklapanje dlanova, križanje ruku na prsima, uzdizanje ruku i očiju prema nebu, prigibanje koljena i druge molitvene geste um i srce oslobađaju od vremenitih briga i pozornost usredotočuju na Boga. To tumače stari crkveni otci, naučitelji Crkve i prvi molitelji u katakombama. Oni svojim primjerom molitve u gestama potiču čovjeka da potraži i pronađe svoj molitveni stav i molitvenu gestu kojom bi se mogao više i intenzivnije susresti sa sobom i s Bogom.
