U utrci svadba i korone na izmaku ljeta dogodilo se da smo u svatove došli i mi starčići, ženica mi Jelica i ja. Kao prve pričuve nakon Šogijeva odustajanja jer njegova Jasna, hranjena vijestima, rekla je da već sad »korona uskače u svako svadbeno kolo«. Nismo ni mlađi ni ljepši od njih, ali živahnije plešemo pa sam znao da ne ćemo podbaciti. Glede korone, prije ulaska u dvoranu gurnuli su nam taj štapić u »njonju«, ali svidio mi se njihov zdrav pristup. U salu nas pustili odmah, a rekli da ćemo nalaz dobiti za dva dana mailom. Škrabica u koju smo ubacivali po 80 kuna za testiranje podsjetila me na one postkoncilske pokušaje da ministranti ne idu okolo po milodar, nego će ga ljudi sami ubaciti pri ulasku u crkvu. Zanima me još samo, pitat ću ženicu, jesmo li dobili ikakvu priznanicu ili je i u »kovid-vjeri« isto kao s darivanjem u crkvi. No pustimo sad koronu…
Dirnulo me kako su, usred novonormalnosti, fotografi i dalje prve, glavne persone. Nazovi »fotografa« radi svadbe! Može se zaboraviti pozvati i babu i stričeve, i barjaktare i djeveruše, ma i kumove, ali ni slučajno fotografe! Otac mlade šapnuo mi kako nije oprao ni mostove u zubima ni razmjestio preostalu vegetaciju po glavi, a već su fotografi kružili po njegovu stanu, jer mora se snimiti i kako mlada odijeva haljinu, kako oblači cipele, i kako joj kuma nježno poravnava frizuru, a zapravo ne daj Bože da ju dirne jer i frizer je puno (za)radio. U crkvi pak fotograf je najslobodnije usporavao svećenika, samo što ga nije zamolio da ponovi podizanje i pitanje uzima li Martina Martina i on nju. Nakon obreda već smo pred crkvom dočekali nove svatove, dok su naši mladenci pred oltarom pozirali u svim rodbinskim kombinacijama i permutacijama. A kad se konačno sjelo za svadbene stolove, pola svatova već je bilo gladno pijano, a nekima (koji smo se cijeli dan »čuvali«) i »zvijeri« su iz trbuha zavijale, čekajući da se pojave ženik i mlada. Jer baš između obreda vjenčanja i očekivanoga obreda večeranja smjestilo se njegovo veličanstvo »fotosession«! Odvuku mladence na neko jezero ili pod fontanu da tamo, za kameru, izvedu i sve one poze koje u crkvi ne mogu.
Dok je do stolova došla topla juhica zamijeniti hladno gladno predjelo, već su se fotografi počeli obrušavati i na nas, obične smrtnike. Prema ponoći škljocanje fotića bez prestanka se pojačavalo, od stola do stola, stari s mladima, svi s mladencima, obitelji s glavama i bezglava društvanca… O plesnom podiju da se ne govori! Iako sam zateturao s Jelicom samo u jednoj rundi plesa, ne sumnjam da moje plesne fotke i filmići već lutaju po društvenim mrežama koliko se fotograf saginjao i napinjao, čak i na pod zalegao ne bi li me ufotkao u onom legendarnom koraku kad pokušavam zavrtjeti Jelicu, kao da se nije udvostručila od mladosti… Ako me negdje ugledate, jer ja nemam tih »fejsova«, »instagrama« i »tiktokova«, samo da znate da ona kugla ispod moje košulje nije trbuh! Sakrio sam tu pajcekovu glavu, za sutra, jer ne mogu više obnoć pojesti pet obroka. A šteta bi bilo da se baci.
