Djelatnica tajništva Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije diplomirana teologinja Maja Božić dolazi iz župe sv. Luke u zagrebačkom Travnom. Otkad zna za sebe vezana je uz župu, Crkvu. Angažirana je još od dječje dobi u svim župnim porama, kao pjevačica, sviračica, ministrantica, zborovoditeljica, animatorica, pastoralna vijećnica. Župa joj je od djetinjstva, kaže, drugi dom. Bila je blagoslovljena dobrim svećenicima i neizostavnom potporom svoje obitelji. Danas, kaže Maja, župi vraća darove koje joj je Bog dao i po kojima se oblikovala kao osoba. Svjedoči da kao vjernica živi sretno i ispunjeno i da budućnost prepušta Božjoj promisli za nju.
Maja je rođena 4. veljače 1993. u Zagrebu. Mama joj je Irena, djevojački Kučko, Zagrepčanka međimursko-zagorskoga podrijetla, zaposlena u računovodstvu jedne autokuće. Njezin tata Đuro Božić, rodom iz Treme – Gornjega Sela kraj Križevaca, po zanimanju je strojovođa, vozi putničke vlakove. Njih su se dvoje upoznali u srednjoj željezničarskoj školi u Zagrebu, Đuro je stariji pa nisu išli u isti razred, ali su se družili ispred škole. Irena je tada živjela u Trnju, a Đuro je stanovao u učeničkom domu baš u tom kvartu. S vremenom se dogodila ljubav. Vjenčali su se u Zagrebu. Đuro je imao raniji brak u kojem je rođeno dvoje djece. Starija Ivana je 1989. godište, završila je srednju ekonomsku školu, podstanarka je u Zagrebu, radi u jednoj kladionici, dok je Đurđica, rođena 1990., skrašena u Križevcima, prokuristica je u jednom poduzeću, zasad je neudana. Maja je jedinica svojim roditeljima, polusestre doživljava kao sestre, povezane su i u lijepom su odnosu.
»Moja je mama povučena, tiha, mirna osoba, staložena, jako puno radi, jako joj je stalo do mene, kuha, pere, pegla, neprekidno je u pogonu«, opisuje svoju majku Maja. »Za razliku od nje, tata je otvoreniji, življi u društvu, preuzima inicijativu u razgovoru, snažnoga je karaktera. Radi u različitim smjenama, k tomu zna sve po kući, majstor je za sve. Nerijetko idemo u njegovo rodno selo. Tata uvijek nešto radi po gruntu, a mama i ja obilazimo voćnjak i vinograd. U Tremi su tatini mama i brat, žive skromno, tata je baš povezan s njima. Mamina mama, baka Međimurka, živi na Savici, a njezin je bivši muž, djed Zagorec, u Zagorju. Njih su se dvoje razišli prije puno godina. U kontaktu smo, posebno smo povezani s bakom. S njom smo i živjeli na Savici do mojega prvoga razreda. Nakon toga smo se 1999. na 2000. preselili u Travno, gdje smo i danas. Jedino smo manji stan zamijenili za veći u našoj poznatoj supervelikoj zgradi mamutici. Mama i tata vrlo se lijepo slažu, puno razgovaraju, čujem ih i nakon ponoći kako pričaju i smiju se, a to je divno, zajedno se brinu o njegovima, o njezinima. Polusestre su godinu dana živjele s nama i to nam je razdoblje bilo lijepo. Odrastala sam u ozračju skladnoga braka i skladnih obiteljskih odnosa.«
»Roditelji su bili tradicionalni vjernici, ne praktični, ali su brzo shvatili da mi je do Crkve jako stalo, da sam u crkvenom ozračju sretna, a njima je moja sreća najvažnija. Krstio me vlč. Alojzije Žlebečić u Trnju, pričest i krizmu sam primila u Travnom. Baka Dragica me još kao malu djevojčicu vodila u crkvu u Trnje. Kao djetetu mi je na misi bilo dosadno pa mi je baka uvijek govorila da će misa završiti za pet minuta. A tih pet minuta nikako nije prolazilo. U Travnom sam krenula na vjeronauk u školi pa na misu. Mama je znala ići sa mnom, ali ne redovito. I tata je išao ponekad. Misu smo tada još imali u školi. U drugom mi se razredu jako dopao dječji zbor, propjevala sam s njima, probe su bile subotom ujutro, a pjevalo se nedjeljom na misi u deset sati. Bila sam redovita. Pjevanje me baš veselilo, fora mi je bilo. Moj prvi župnik u Travnom bio je vlč. Dragutin Papić. Super nam je bio, jako dobar, ljudima je bio divan. Kapelani su se češće mijenjali. Poseban dojam na mene je ostavio naš sljedeći župnik Josip Horvat stariji, graditelj naše crkve. Šest je godina bio s nama, imao je smisla i za djecu i za mlade. Vodio nas je na susrete mladih, na izlete, igrao je nogomet s nama, vodio nas je na sladoled, a mi smo mu pomagali sitno po župi što smo mogli. Nas nekoliko poslao je dvije godine zaredom na animatorsko ljeto na Mali Lošinj. Prepoznao je potencijal u nama pa nas je poticao. U mojem osmom razredu za kapelana nam je došao Duje Kurtović. S njim sam išla u Sopot, gdje je također bio kapelan. Tamo je osnovao zbor mladih. A ja sam još od osnovne škole svirala gitaru u dječjem zboru. Bila sam samouka, završila sam tek tečaj. Pa sam prosvirala s njima u Sopotu. Trajalo je to nekoliko godina. Kombinirala sam svirku u Travnom i u Sopotu. S našim smo vlč. Dujom rolali, biciklirali, išli na rafting na Mrežnicu, vodio nas je po župama, lijepo nam je bilo s njim. A onda smo u Travnom opet dobro prošli, za župnika smo dobili vlč. Danijela Dukića. I on nam je bio dobar. Moje baš bliske prijatelje blizance Ines i Ivana Vujevića i mene uključio je u sve živo u župi. S nama je bio četiri godine, cijelu moju srednju školu. U to se doba formirala zajednica mladih i zbor mladih. Vlč. Danijel htio je da vodim zbor. Nisam imala glazbenu diplomu pa nisam imala povjerenja u sebe. Ipak sam postala voditeljica zbora u kojem je bilo jako puno krizmanika. Kako smo u župi sv. Luke, nazvali smo se ‘Lukavci’. Godine 2014. za župnika nam je došao vlč. Vladimir Hren. I njemu pomažemo, dobro se slažemo, uhodana smo ekipa i sve dobro funkcionira. Župa mi je preko puta ceste, sve mi je moje dječje i mladenačke godine kao drugi dom.«
»U Travnom sam završila Osnovnu školu Gustava Krkleca. Baš smo se doselili u Novi Zagreb s početkom mojega osnovnoškolskoga obrazovanja. Bila sam najprije malo povučena, dok nisam upoznala novo društvo. Odlična sam bila učenica, cijelu sam osnovnu imala prosjek 5,0. Dodatno sam igrala šah, išla na natjecanja u šahu. Voljela sam strane jezike pa sam i na ta natjecanja išla. Zato sam za srednju školu izabrala 4. jezičnu gimnaziju koja je tada bila u Utrini, sada je na Kajzerici. Baš mi je bilo blizu. I u gimnaziji mi je bilo dobro, lijepo, prolazila sam s vrlo dobrim, imala sam puno izvannastavnih aktivnosti. Po cijele sam dane zato kombinirala školu i župu. Tada sam bila aktivna u pastoralu mladih Zagrebačke nadbiskupije, povjerenik nam je bio vlč. Domagoj Matošević. Radili smo razne projekte, posebno s krizmanicima, prevodila sam što je trebalo, spremali smo dolazak pape Benedikta XVI. u Zagreb. Dani su mi bili puni. Moji su me već tada malo viđali, i danas je slično.
Maturirala sam 2011. I upisala Katolički bogoslovni fakultet, teologiju. Planirala sam studirati engleski i poljski na Filozofskom, i prošla sam. Ali sam postala jako neodlučna oko izbora. Prevagnuo je Božji prst. Moji su bili napeti, nisu imali ideju što bih ja kao teologinja mogla raditi. Dodatno ih je mučilo što nisam upisala katehetski studij za vjeroučiteljicu, nego baš teologiju. Na KBF-u mi je bilo baš dobro. Na studiju sam imala bolji prosjek ocjena nego u srednjoj školi. I to zato što me zanimala većina predmeta, a u srednjoj baš i nije bilo tako. Ekipa mi je bila odlična, atmosfera jako dobra, profesori također dobri. Ispite sam polagala redovito. S društvom s fakulteta družim se i danas. Posebno sam se zanimala za pastoral i liturgiju. Voljela sam i novovjekovnu filozofiju, draga su mi bila predavanja prof. Ivana Dodleka i Nenada Malovića.«
»Dobila sam posao u tajništvu Druge sinode«
»Diplomirala sam u srpnju lani kod prof. Josipa Šimunovića. Kod njega sam u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu koji vodi na 4. i 5. godini studija radila honorarno. Obavljala sam tehničke poslove, brinula se za mikrofone, rasvjetu, čistila sobe, bila na garderobi. Nisam tamo bila svaki dan, zvali su me po potrebi. Za vrijeme studija išla sam i na tečaj talijanskoga, pjevala sam u Nadbiskupijskom zboru mladih, a u župi sam pjevala i svirala u mješovitom zboru, vodila zbor mladih, tijekom srednje škole i studija rado sam ministrirala. Gotovo sam svaki dan išla na misu, sada više ne stižem svaki dan. U svojem sam studentskom vremenu vodila preseljenje župne knjižnice iz staroga u novi prostor u pastoralnom centru. Složila sam sve knjige, popisala ih, sve sam dovela u red. Prošlo sam ljeto, nakon diplome, bila na Malom Lošinju, ali sad kao animatorica. Vodila sam mlade iz župe u Šibenik na duhovno ljeto. Petero nas je bilo animatora i župnik, i dvadeset mladih. Župnik Hren je super raspoložen za mlade, gleda nogomet, navija i žali se kaj ga on više zbog zdravlja ne može igrati.
Vjernici laici čine bazu cjelokupne Crkve i svojim posebnim poslanjem pridonose njezinu djelovanju. Uočavam da je u životu jednoga vjernika laika važno njegovo svjedočanstvo života. Ono je izazov. Teško je živjeti u svijetu koji nudi grijeh i uvijek odabrati dobro. Ipak, laici se trude svojim načinom života uistinu biti vjerodostojni svjedoci, svjedoci poruke o Isusu Kristu koja je bila njima naviještena i koju oni žele ponajprije životom, a zatim i riječju naviještati drugima. Za laike je specifična njihova uklopljenost u sve strukture ovoga svijeta – oni odgovaraju na znatiželjna pitanja o vjeri na mjestima gdje se u određenom trenutku nalaze, bila to ulica, škola, radno mjesto, park, igralište ili trgovina. Uz navedena mjesta svakodnevnoga života, vjernici laici svoje talente ostvaruju i vraćaju Bogu unutar svoje župne zajednice, uključujući se u život župe na različite načine i dajući se na raspolaganje drugima. Vjerujem da u župi svaki vjernik može naći svoje prikladno mjesto. Valja pritom napomenuti da bez vodstva svećenika ne može biti kvalitetnoga rada. Svećenik potiče, ohrabruje, usmjeruje, pomaže, radi zajedno sa svojom župnom zajednicom ulažući zajedno s laicima sve svoje snage u rad »na njivi Gospodnjoj«. Zato svaki vjernik laik treba biti zahvalan i upućen na svećenike koji su korjenito i cjelovito uronjeni u Kristovo otajstvo. Životno je svjedočanstvo nezamislivo bez sakramentalnoga života. Bez života koji se hrani sakramentima svjedočanstvo postaje isprazno. Govoriti i činiti bez utemeljenja svojih riječi i djela na sakramentima, posebice euharistiji, jest kao svirati glasovir koji nema tipke. Zato je svaki vjernik laik pozvan učvrstiti svoj život na sakramentima, a tako okrijepljen djelovati u svijetu kao »sol zemlje« i »svjetlo svijeta«.
Nakon diplome prijavila sam se na burzi. A tijekom jeseni sam dobila posao u tajništvu Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, primljena sam na ugovor od godine dana, dok traje Sinoda. Dr. Denis Barić, tajnik Sinode, vidio me na porti Instituta pa me pozvao u tajništvo. Tamo sam od studenoga. Atmosfera je odlična, kolegice su sjajne, šef nam je super. Nema stresa, grča, radimo od ponedjeljka do petka od 8 do 16. Materijale za Sinodu pripremamo s veseljem. Sve učinimo na vrijeme pa nema nervoze. Dr. Barić ljudski pristupa svakomu, radimo kao tim, dobar je, dobar je svećenik, simpatičan, drag. Puno radi, puno je vremena s nama u uredu, još je i ceremonijar u katedrali, pastoralni je pomoćnik u župi sv. Marka na Gornjem gradu, a i profesor je na fakultetu. Eto, s prvim sam radnim mjestom odlično prošla. A dok mi to istekne, vidjet ću gdje me Bog bude trebao.«
»U župi sam prošle jeseni mjesec i pol držala kateheze prvopričesnicima i krizmanicima, ali sam odustala od toga kada sam se zaposlila. Kateheze moraju biti usred dana, između dva školska turnusa, pa je to bilo neizvedivo. Zato sada držim kateheze za mlade nedjeljom navečer, i dalje vodim zbor mladih s kojim pjevam na nedjeljnoj večernjoj misi. S ‘Lukavcima’ sam punih pet godina. Dvadesetak ih je, sviram gitaru, imam autoritet, zovu me Maja Zmaja, šalimo se, ali i ozbiljno radimo. Rado nastupimo i izvan naše župe. Organizirali smo i besplatne instrukcije iz raznih predmeta, ja predajem engleski i njemački. Pastoralna sam vijećnica još od vremena vlč. Danijela Dukića. Okupljamo se svaka dva, tri mjeseca, dogovaramo se i provodimo naš godišnji pastoralni program. Zbog svega je rijedak dan kada nisam u župi. Tim angažmanom vraćam talente. Moja me župa uz roditelje odgojila kao osobu. Sad vraćam kako mogu i znam. Dajem se posebno mladima. Vjera mi je u životu ona koja me definira, mene kao osobu, korektiv mi je, moje bogatstvo. Moji su sretni zbog mene, promijenio im se tradicionalni pogled na Crkvu. Počeli su braniti Crkvu kada je se bezrazložno napada jer su uz mene vidjeli kako Crkva uistinu funkcionira. Živim sretno i ispunjeno. Voljela bih se realizirati i obiteljski, biti majka, zaposliti se za stalno i služiti na njivi Gospodnjoj. Vjerujem da ću biti baš tamo gdje me Bog treba. To se otkrije putom.«
