U literaturi se najčešće spominje da je Petar Zrinski rođen u Vrbovcu 6. lipnja 1621., što je izvedeno iz podatka kronike Pavla Ritera Vitezovića koji je pod 1621. godinom zapisao: »6. dan Klaszna, rodilsze je Peter Zrinszki, Jurjev Szin«. No prema potvrdi koju je 13. lipnja 1667. izdao zagrebački biskup odnosno kaločko-bački nadbiskup Petar Petretić, Petar Zrinski je bio kršten 21. srpnja 1622. Taj se podatak slaže s onim koji je 30. lipnja 1667. iznio augustinac Marko Forstal, i to u dokumentu koji je bio dio dokumentacije prikupljane u svrhu toga da Petar Zrinski dobije potvrdu mletačkoga plemstva.
U najranijoj dobi njegov je otac Juraj V. bio rijetko kod kuće pa je Petra i njegova brata Nikolu odgajala majka Magdalena Elizabeta Széchy. Nakon smrti otca Jurja V. g. 1626. majka im se udala za Nikolu III. Mlakovečkoga (Malakoczyja) te su stoga brigu o braći preuzeli skrbnici – protonotar Stjepan Patačić i zagrebački biskup Petar Domitrović. Kako su oba skrbnika ubrzo umrla, biskup Domitrović 1628., a protonotar Patačić 1630., imenovano je skrbničko povjerenstvo u kojem su bila četvorica članova: biskup Győra István (Stjepan) Sennyey, general hrvatske krajine Sigismund Trautmannsdorff, kraljevski personal Toma Mikulić od Brokunovca te vicegeneral kaniške krajine Franjo Batthyány, unuk Nikole IV. Zrinskoga, koji je preuzeo neposrednu brigu nad djecom i imanjima. Braća su dio djetinjstva provela u dvorcu Franje Batthyányja u Güssingu (Novom Gradu, Németújváru). Stoga ne treba čuditi što je upravo Franjo Batthyány Nikolu i Petra Zrinskoga doveo pred kralja Ferdinanda II. kada je 1628. posjetio Čakovec i poželio ih vidjeti. U Güssingu se za braću dobro brinula Éva Poppel, supruga Franje Batthyányja, koju su u pismima zvali »majkom«.
Godine 1637. zajedno s bratom Nikolom proglašen je punoljetnim, a iduće godine braća su podijelila imanja pa je Petar uglavnom boravio u Ozlju. Oženio se 27. listopada 1641. godine Anom Katarinom Frankapan.
Vrlo je rano ulazio u sukobe s Habsburgovcima. Zbog zauzimanja zemljišta kraj Martinščice kraj Rijeke, koja je bila habsburški posjed, Petar je optužen za veleizdaju, ali je ubrzo to izglađeno jer ga je kralj trebao radi sudjelovanja u Tridesetogodišnjem ratu, u kojem se istaknuo u završnim bitkama 1647. i 1648. na njemačkom i češkom bojištu.
Po izbijanju mletačko-osmanskoga Kandijskoga rata, 1654. pomagao je Mletačkoj Republici u borbama s Osmanlijama na kopnu i moru, nanijevši Osmanlijama velike štete.
Vrativši se u domovinu, Petar Zrinski je 1655. suzbio Osmanlije u blizini Perušića u Lici. Za ogulinskoga i senjskoga kapetana te kapetana cijeloga primorja postavljen je 1658. U vrijeme Erdeljskoga rata 16. lipnja 1663. izvojevao je veliku pobjedu nad Osmanlijama kraj Jurjevih stijena blizu Otočca i time pomogao kršćanskim snagama.
Kada je Nikola Zrinski poginuo u lovu na vepra 1664., njegov brat Petar imenovan je hrvatskim banom 24. siječnja 1665., ali je na tu čast postavljen tek krajem 1668. Osim na položaju bana, brata Nikolu je naslijedio na čelu pokreta ugarskih i hrvatskih velikaša protiv apsolutizma bečkoga dvora.
Petar Zrinski među prvim je hrvatskim poduzetnicima koji su poslovanje uredili na modernijim osnovama jer je ne samo gospodarski razvijao svoje posjede i jačao izvoznu trgovinu preko sjevernojadranskih luka, posebno Bakra, nego i trgovao željezom iz njegove manufakture u Čabru, solju, drvenom građom i žitaricama. Tako je izvrsno organiziranom trgovačkom djelatnošću, kontrolom putova i ostvarivanjem velike dobiti u poslovanju postavio temelje ranomodernomu poduzetništvu na hrvatskom prostoru, a relativno visokim prihodima mogao je održavati vlastite oružane snage na koje se mogao osloniti u obrani od Osmanlija, ali i u sukobu sa snagama dvorskoga apsolutizma. Nakon neuspjeha toga sukoba uhićen je zajedno sa šurjakom Franom Krstom Frankopanom te ubijen 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu / Bečkom Novigradu / Wiener Neustadtu, a njegovi su posjedi prešli pod upravu Dvorske komore. Posmrtni ostatci Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana 1919. preneseni su u domovinu i pokopani u zagrebačkoj katedrali.
Petar Zrinski ostavio je trag i u hrvatskoj književnosti knjigom »Adrianskoga mora sirena« koje je objavio u Mlecima 1660. Praktičnim pisanjem i podrškom drugima podupirao je pokušaj stvaranja zajedničkoga hrvatskoga književnoga jezika na osnovi uključivanja štokavštine, kajkavštine i čakavštine. Davao je potporu aktivnosti za uspostavljanjem čvršćih veza dotada odvojenih južnih i sjevernih hrvatskih književnih područja, što je bilo u skladu s političkim nastojanjima. Čini se da su te aktivnosti imale dobru prihvaćenost, što, među ostalim, potvrđuje poema dubrovačkoga književnika Vladislava Menčetića »Trublja slovinska« (Ancona 1665.), koju je 1663. ispjevao »v pohvalu« Petru Zrinskomu.
Iako politički idejni sustav Petra Zrinskoga nikada nije bio razrađen u obliku spisa, u neku je ruku predstavljen na jednoj od karata koju je objavio hrvatski povjesničar Ivan Lučić u svom djelu »O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u šest knjiga«, i to u izdanju objavljenom u Amsterdamu 1668. Može se s pravom reći da je ta karta zapravo jedan od prvih hrvatskih političkih programa.
Tomu treba pridodati činjenicu da je Petar Zrinski svojom kulturnom aktivnošću povezivao primorski dio Hrvatske s kontinentalnim zaleđem, od Kraljevice i Bakra preko Ozlja do Zagreba, gdje je posjedovao kuću na mjestu gdje je danas sjedište Vlade Republike Hrvatske (Banski dvori). Kasnije je povezao i Vrbovec i Čakovec te druga središta i faktički uredio sustav u kojem je sjeverna granica hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga kraljevstva bila rijeka Mura. Politička i kulturna nastojanja usmjeravao je i prema dinarskomu području kao središnjemu segmentu srednjovjekovnoga hrvatskoga kraljevstva gdje je bila i nekadašnja jezgra posjeda Bribirskih knezova, što također pokazuje da je svoje djelovanje temeljio na definiranom političkom programu.
Nastavlja se
