Naš se zet počeo krstiti i desnom i lijevom, skroz se »popobožnio« kad je čuo da smo sve do mora i natrag išli po staroj cesti. Nije mogao k sebi doći, pa me izaziva kako više nemam toliko života pred sobom da si mogu dopustiti luksuz da ga gubim više no što treba, čak po dva sata u svakom smjeru. Onda mu ja kažem kako se na staroj cesti ljepše gleda priroda i uživa u njoj, a on meni veli da to nema veze s istinom, jer da se s novih brzih cesta, ukopanih i u same planine, sve vidi »kao na dlanu«. I onu drugu frazetinu, da s novih širokih cesta »puca vidik« i na more, i na doline, uzvisine i nizine, ma najradije bi ga »puknul« po vidiku!… Pa sam mu onda rekao kako po staroj cesti vožnja nije jednolična i zamorna, kako ne uspavljuje jer se smjenjuju različiti uvjeti: oštri zavoji, ravnine, serpentine… A on meni kako je tek na brzim cestama uzbudljivo na dugačkim vijaduktima, u još dužim tunelima, po visokim mostovima, uzbrdicama za razbuđivanje i adrenalinskim nizbrdicama nalik na spust u Schladmingu. »Je, ali na staroj cesti moraš paziti i na vozila iz suprotnog smjera«, rekoh mu, mladcu jučer rođenu, »tu za pretjecanje nisu dosta ‘konji’ u autu i sirova snaga ‘makine’, već se traže prave vozačeve vještine!« Umah mi je kontrirao kako se tek na novoj i brzoj cesti vidi koliko je tko dobar vozač, jer »kad čovjek na brzoj traci naleti na nekog penzića koji svojim oldtajmerom sa 115 na sat pretječe kamion koji vozi 112 na sat, mora znati kako ih oboje splašiti i što brže prešibati«!… On će meni tak’ vrijeđati mog »Forda«, ni petnaest godina ga ne vozim! E, tada sam mu »zapaprio« riječima kako zato na staroj cesti još ima starih, pravih gostionica s pravom janjetinom, koja je još meketala dok smo kretali iz Zagreba, a ne dočekaju me celofanski plastificirani sendviči čudnih oblika i još čudnijih sastojaka, u jednako plastičnim »snack barovima«, s vonjem benzinske crpke! I na to je imao odgovor, pa veli kako nisu naši poduzetnici blesavi pa su i do autocesta dovukli svoje sireve, med, janjčiće i sve prave delicije, i da ta mjesta već vrlo dobro znaju svi pravi vozači brzih cesta, kojima uostalom i »ne treba jelo do mora, jer će se za nepuna 2 sata već u njemu kupati i jesti u konobi morske plodove, umjesto da u provijant-dozama nose putne pohance«! Ma, mrm… mrm…
– Mogao si mu reći još – prekinu me pajdaš Željac s neskrivenim (p)o(d)smijehom – da »po staroj cesti voze samo oni koji poštuju život od začeća do naravne smrti, koji su isključivo za brakove muškarca i žene, koji misle da dijete moraju odgajati otac i mater, koji su za neradnu nedjelju…«
– Ma sve bi mu on to rekao, sve samo da ne rekne pravu istinu da vozimo po staroj cesti isključivo zato što nemamo za cestarinu, jer za taj iznos na moru jedemo i pijemo, iz dućana, svih sedam dana koliko traje naš »godišnji« u turističkoj posezoni, a u jeku koronasezone! – »razgoliti« mi ženica Jelica svu moju »starocestarsku« argumentaciju.
