Pandemija, inflacija i poskupljenja hrane neizostavne su teme koje povlače pitanje proizvodi li Hrvatska dovoljno hrane za svoje potrebe ili preživljavanje diktira uvoz, odnosno netko izvana. Kako se sa svim teškoćama suočava hrvatska poljoprivreda koja je u proizvodnom opadanju, neka su od pitanja o kojima svoje spoznaje i odgovore iznosi prof. dr. Ivica Kisić, novoizabrani dekan Agronomskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Govori i o perspektivi i budućnosti poljoprivredne proizvodnje, posebno ekološke, za koju Hrvatska ima uvjete. Neizostavna su tema bile i klimatske promijene s kojima se suočava današnji svijet te migracija naroda i nedostatak radne snage.
Naše je područje specifično jer poljoprivreda i selo dugo su podcjenjivani, bolje rečeno obezvrjeđivani. Na selu je i danas uvriježeno da roditelji kažu djeci: »Ako ne ćeš učiti, čuvat ćeš krave ili kopati njivu.« O tome prekrasno piše u knjizi »Mrtvi kapitali« Josip Kozarac, a knjiga je objavljena davne 1888.! Već tada je selo poimano kao manje vrijedno i to je činjeno sustavno. Nije to od današnjih dana ili odnedavno. Danas se to postupno popravlja, ali to još nije dovoljno za stanje u kojem se nalazimo. Sve je manje poljoprivrednika u Hrvatskoj, a tomu pridonosi društvo i okolina, pa i neozbiljni mediji koji traže samo senzacije umjesto da ističu pozitivne i lijepe primjere, kojih svakako ima. Evo ljetos sam susreo jednoga poznanika koji živi nedaleko od Daruvara. Obitelj obrađuje više od stotinu hektara zemlje, a sreli smo se više od tristo kilometara od njegova imanja. Svojim mobitelom upalio je aplikaciju i pokazao kako upravlja traktorima na svom imanju na toj udaljenosti. Zar to nije lijep primjer njegova tehnološkoga postignuća koji može biti poticajan mladim ljudima? To je tehnologija 21. i 22. stoljeća. Ili, kad vidimo tehnološka postignuća u drugim proizvodnjama u poljoprivredi, poput senzora koji javljaju vlagu u zemlji ili moguće bolesti, aplikacije kojom se pokazuje što treba tržištu… Tehnologija je otišla daleko i ona može biti motivirajuća da se mladi ljudi bave poljoprivredom, a ne da kukaju nad sobom, a k tomu su u »digitalnom svijetu«. Gubitak vremena na negativnim prilozima i vijestima samo sputava i demotivira mladoga čovjeka, pa onda misli da će naći negdje bolji život. Treba biti pozitivan, razborit i ne gubiti povjerenje u ljude i vjeru u bolje sutra. U Hrvatskoj su velike mogućnosti, ali treba i malo strpljivosti, jer naša je prošlost bila burna, zato treba zajedno gledati na budućnost i tražiti ono što je najbolje za naš opstanak.
Možda ću malo drugačije to pokušati objasniti kroz primjer. Naime prije početka pandemije jedan mi je stariji kolega rekao: »Znaš, Ivice, nema generacije u ovim krajevima koja nije preživjela dva rata.« Kolega je prošao Drugi svjetski i Domovinski rat. No ja pripadam generaciji koja je proživjela Domovinski rat. Vrlo dobro se sjećamo koliko smo nastradali u Domovinskom ratu, počevši od moje obitelji, moga kraja, jer to je Bosanska Posavina. Mislio sam da nakon toga ne će više biti rata te da sam doživio samo jedan rat. Nakon Domovinskoga rata već se pomalo u Hrvatskoj počelo oživljavati i ekonomska je situacija iz godine u godinu postajala sve povoljnija. I onda se prije godinu i pol pojavi pandemija koronavirusa. Tad sam shvatio da sam pogriješio. Ovo što se događa sasvim je drugi rat, to je biološki rat. Ne bih ulazio u uzroke toga rata, ali neosporivo je da ćemo vremena određivati »prije i poslije covida«, kao što mi u kršćanstvu godine određujemo »prije Krista i poslije Krista«. S jedne strane to je biološki rat, a s druge strane nadam se da će se sve okrenuti na dobro i pozitivno, ali treba izvući pouke iz posljednjih 18 mjeseci pandemije i vjerovati. S toga aspekta gledam i stanje u poljoprivredi, da nam ovo vrijeme bude poticaj za proizvodnju hrane, razvoj poljoprivrede, očuvanje ekonomski i ekološki svoje zemlje. Nažalost, vrlo smo ovisni o uvozu poljoprivrednih proizvoda, a o razlozima se može dugo i široko raspravljati. Uvoznici smo puno proizvoda koje mi sami možemo proizvoditi, i to da budu kvalitetniji, zdraviji i bolji od onih koje uvozimo.
Hrana je skupa i bit će još skuplja. Tomu su uzrok klimatske promjene, ali i to što se sve više na tržištu traži lokalno proizvedena hrana i sirovine za hranu. Još niz čimbenika utječe na poskupljenje, poput energenata, radne snage, vremenskih uvjeta, klimatskih promjena, kvalitete tla… Sve je to povezano sa zemljom i poljoprivredom. Hrana je osnova života na zemlji i da bi živio, čovjek se mora hraniti. Hrvatska je ulaskom u Europsku uniju ušla u otvoreno zajedničko tržište. Veliki lanci iskoristili su tu priliku i nalaze se u Hrvatskoj, a nisu u hrvatskom vlasništvu i logično je da oni dovoze svoje proizvode, proizvode koji su s njihove zemlje. S druge strane, platežna je moć u Hrvatskoj niska i čovjek gleda proći što jeftinije. Kao potrošači, dakle, nastojimo kupiti što povoljnije da bismo mogli preživjeti. Treba razumjeti i domaće proizvođače od kojih se traži niska cijena da bi bili konkurentni, no tada ne mogu mnogo zaraditi. Stoga je u posljednje vrijeme u Hrvatskoj od 10 do 12 posto manje poljoprivrednih proizvođača. I u prodaji na kućnom pragu njihov je proizvod skup u odnosu na onaj u trgovini. Zato ih je sve manje.
Početkom devedesetih, ratnih godina, u razgovoru za Glas Koncila tadašnji je dekan Agronomskoga fakulteta akademik Frano Tomić, da parafraziram, rekao: »Trebamo očuvati svoju poljoprivredu jer prve će nam godine donirati hranu, u ratu smo, tako i druge, treće godine simbolično će naplatiti, a onda ćemo sve zapustiti i podleći utjecaju stranaca jer ćemo izgubiti osjećaj za rad na zemlji.« Nažalost, te su se riječi obistinile jer svakim danom slušamo da se ništa ne isplati. Ma sve se isplati raditi, ali važna je strategija.
Upravo tako, svaka vlast donese strategiju, ona se izglasa u Hrvatskom saboru i ostane mrtvo slovo na papiru. Važno je da se nešto odradilo (donijela se strategija), a koliko je provediva i kako se može provesti, to je uvijek po strani. Strategija se može donijeti za pet, deset ili više godina, ali svake se godine mora točno znati što je odrađeno, što se trebalo odraditi, što nije odrađeno i zašto. To je temelj strategije, da se ona valorizira i ispravlja ono što nije dobro svake godine, provodi ono što treba provoditi i odredi tko to treba raditi. Poznati hrvatski agroekonomist pokojni akademik Vladimir Stipetić neprestance je isticao da snažan razvoj poljoprivrede donosi svakoj zemlji snažan razvoj gospodarstva. Iz toga proizlazi: koliko je razvijena poljoprivreda, toliko je razvijeno i gospodarstvo. Na primjer, više sam se puta uvjerio za boravka u Japanu da nema četvornoga metra neobrađene zemlje, a o njihovu je gospodarstvu suvišno i govoriti. Japanci vrlo dobro znaju da sve poljoprivredne proizvode mogu kupiti vani jeftinije, ali je njima interes da se svaki četvorni metar zemlje zasije i obradi. Slično je i s drugim razvijenim zemljama koje prepoznaju slijed. Uostalom poljoprivreda je temelj, ona je na zemlji, pa ne može se kuća graditi u zraku, sve počinje od zemlje. Zato je potrebna strategija. Slikovito rečeno, gospodarstvo je kao arhitektura, počinje od temelja, od zemlje, na njoj se živi, nju se čuva i od nje se živi.
Polazim od toga da postoji oko 180 tisuća poljoprivrednih gospodarstava, a od toga ih je od 18 do 20 tisuća u sustavu PDV-a. Ta gospodarstva trebaju biti inicijator razvoja hrvatske poljoprivrede, a ostala manja poljoprivredna gospodarstva s njima surađivati kooperacijom. To je zahvalno i za državu i njihov razvoj. Problem je i obrazovna struktura naših poljoprivrednika jer 85 posto njih je s nižom ili osnovnom školom, a 15 posto sa srednjim ili višim obrazovanjem. Obrazovani poljoprivrednici prate sve, od tehnologija i zakona do poticaja. Premda mislim da je poticaj ponekad više spoticaj u razvoju poljoprivrede. Pritom je pogrješan pristup i administracije, posebno poljoprivrednih savjetodavnih služba, čiji su djelatnici zadnjih godina postali većinom administratori, a ne poljoprivredni savjetnici. Oni moraju biti više na terenu u izravnom kontaktu s poljoprivrednicima, a ne popunjavati formulare u uredima. Te su službe više u socijalnom nego razvojnom segmentu poljoprivrede. I to treba mijenjati. Treba spojiti sve, počevši od proizvođača koji se tradicionalno bavi poljoprivredom pomažući mu savjetodavnom službom da ide korak po korak, a gdje zapne, tu su hrvatski stručnjaci i znanstvenici koji su prepoznatljivi na europskoj i svjetskoj razini.
Hrvatska poljoprivredna strategija mora sagledati sve i predvidjeti što bi se moglo dogoditi za dvije, tri ili pet godina. Ovako je sve paušalno. Gledamo iskustva zemalja poput Rumunjske gdje je dobar dio zemlje već rasprodan, a pratim i Poljsku koja će doživjeti i doživljava ekspanziju u poljoprivrednoj proizvodnji. Uz uspješnu organizaciju, Poljskoj na ruku idu i klimatski uvjeti koji se mijenjaju jer ima sve više sunčanih dana, što produžuje vegetaciju. Pogledamo li Austriju i Mađarsku, sve je obrađeno. Ima brojnih primjera da i Hrvati diljem Europe rade na poljoprivrednim imanjima drugih država dok njihova zemlja, djedovina na koju bi trebali biti ponosni, zarasta u korov. Normalno je da u snažnom razvoju poljoprivrede treba i radna snaga, premda je ona danas u digitalnom dobu smanjena na minimum, ali to će ići i dalje. Uvijek je potreban čovjek, jer on živi od zemlje i na zemlji. Zato apeliram, mladi u Hrvatskoj trebaju iskoristiti priliku jer novo doba donijet će i donosi sasvim nov pristup poljoprivredi. Pojedini softveri iz Hrvatske rabe se u poljoprivredi diljem svijeta. Uvijek je važno progledati na vrijeme i ući u pravi vremenski vlak, a to je prilika mladima u Hrvatskoj da se pokrenu i tu ostanu. Položajem Hrvatska je najljepša zemlja u Europi. Sve ima: polja, šume, vode. Ne može se ništa preko noći, ali treba imati povjerenje u struku, u ljude, i vjeru u bolju budućnost. Uostalom i malo ljubavi prema svojoj zemlji i domovini Hrvatskoj. Kad pristupa s optimizmom i nadom, čovjek će riješiti sve probleme.
Hrvatska je jedna od ekološki najčišćih zemalja. Kolege iz drugih zemalja, primjerice Mađarske i Austrije, znaju mi reći da živimo samo od morskoga turizma koji je urban, a zapostavljamo ostale krajeve Hrvatske. Goleme su mogućnosti razvoja agroturizma u ostalim dijelovima Hrvatske. Mi u struci nastojali smo čuvati koliko se god moglo ekološku proizvodnju jer tu vidim veliku budućnost od Baranje do Istre i Konavala. To je ono što treba sustavno organizirati i promicati. Brojni su autohtoni proizvodi i od toga se može lijepo živjeti, a ne kukati.
Što se tiče udruživanja, to je problem u mentalitetu, a posebno su teška sjećanja iz bivšega sustava kada se ljude tjeralo u zadruge. Danas su drukčija vremena. Jedino udruživanjem, ili nije važno kako to nazvati, mali proizvođači mogu opstati. Ta ne će netko iz većega lanca doći i pregovarati s nekim tko ima tonu pšenice! Kriteriji se postave, postave se pravila koliko tko participira i na koji ih način tko zastupa. To je neizbježno. To pitanje odmah povlači i pojmove »zelene i plave Hrvatske« jer mali proizvođač ne može svojim proizvodima količinski opskrbiti na primjer veliki hotel. S druge strane, zašto se od toga odustalo? Pa i hoteli su u rukama stranaca, a oni štite svoje trgovačke lance, svoju državu, svoje proizvođače i uzimaju njihove proizvode.
