»Hommage Danteu Allighieriju u povodu 700. obljetnice smrti« bio je naziv skupa koji je 14. rujna u Zagrebu organizirala Matica hrvatska. O velikom Firentincu, otcu talijanske književnosti i jezika, ali i tvorcu čiji su tekstovi, posebno spjev »Božanstvena komedija«, jednostavno dio europskoga identiteta i svjetske duhovne baštine, govorili su književnik, publicist i prevoditelj Božidar Petrač te likovni i književni kritičar i esejist Milan Bešlić, a Danteove je stihove interpretirao glumac Joško Ševo. U želji da 700. obljetnica smrti »najvećega pjesnika« – »il sommo poeta«, tako Talijani nazivaju Dantea – ali i velikoga svjedoka kršćanske vjere bude prigoda za snažnije upoznavanje šire javnosti s Danteovim likom i djelom, Glas Koncila je iskoristio prigodu te je zamolio jednoga od sudionika skupa u Matici, mr. Petrača, za kraći razgovor.
Susretljivi je sugovornik spomenuti skup opisao kao pokušaj prisjećanja na »Danteovu veličinu i njegovu višestoljetnu prisutnost u kulturi, književnosti, likovnoj umjetnosti i duhovnosti hrvatskoga naroda«. Spomenuo je čitav niz imena pjesnika i prevoditelja, kao i nezaobilaznu ulogu Matice kao izdavačko-prevoditeljske posrednice u ljubavi između Dantea i hrvatskoga naroda. Zbog prostorne ograničenosti tiskanoga novinskoga teksta neka ovdje bude iznesen samo zaključni dio. »’Hommage Danteu’ podsjetio je na svevremenu umjetnost velikoga Firentinca u Hrvata, koja od vremena Marka Marulića do danas brojnim prepjevima, kritičkim osvrtima te referencijama i reminiscencijama svjedoči o čvrstoj povezanosti hrvatske kulture s Danteovim znamenitim djelom. Dante je, ako je suditi po filološkim činjenicama i umjetničkim djelima, stalni pratilac hrvatskih književnika i likovnih umjetnika, što je osobito vidljivo tijekom cijeloga 20. stoljeća. Teško je među Hrvatima naći pisca ili pjesnika koji nije našao poticaja u Firentinčevu spjevu i objavio u njegovu čast, nadahnut njegovom cjelinom ili pojedinim pjevanjima, epizodama ili likovima, kakav tekst ili pjesmu«, kaže Petrač.
Sugovornik se osvrnuo i na doglednu budućnost te je najavio novi, ovaj put prozni prijevod »Božanstvene komedije«, čija se prva kantika, »Pakao«, očekuje sredinom studenoga ove godine. Cilj je novoga prijevoda »što vjernije izreći njezin sadržaj, a da ga se ne zatamnjuje stegom stiha i rima«. U skoroj će budućnosti također biti postavljena izložba šestorice hrvatskih suvremenih likovnih umjetnika – Vatroslava Kuliša, Tomislava Buntaka, Zlatka Kesera, Igora Rončevića, Borisa Antuna Švaljeka i Kuzme Kovačića – »koji su svojim likovnim jezikom ‘čitali’ Danteovu ‘Komediju’«.
Jasno, Glas Koncila kao katolički tjednik Dante zanima kao pjesnik i veliki sutvorac europskoga, a time i hrvatskoga kulturnoga kodeksa, ali i kao veliki navjestitelj radosne vijesti. Stoga je sugovornik zamoljen da komentira dojam da se često Dantea kao pjesnika dijeli od Dantea kao vjernika. Sugovornik taj dojam, kad je riječ o svijetu književnosti, nije mogao potvrditi. »Pratimo li znanstvenu i stručnu kritičku literaturu o Danteu, ne bih rekao da se takvo što događa, odnosno da se dijeli ‘cijeli’ Dante i da se prelazi preko očite činjenice da je Dante zaista bio kršćanin vjernik i da je njegova ‘Božanstvena komedija’ izrasla iz njegove duboke vjere.« Sugovornik je citirao Dantea koji svoju blagovjesničku nakanu uopće nije krio: »Svrha je i cjeline (cijele ‘Božanstvene komedije’) i dijela izbaviti žive u ovom životu iz stanja bijede i privesti ih u stanje sreće.«
»Svrha je, dakle, njegova djela«, komentirao je Petrač, »da posluži izbavljenju ljudskih duša iz grješnoga stanja i privođenju u stanje blaženosti i Božje milosti. Da bi ispunio svoje poslanje, kojega je bio itekako svjestan, velikom pjesničkom vještinom i iznimnom poetskom maštom prikazao je ljudskost u svoj svojoj bestijalnosti u ‘Paklu’, u svoj svojoj čežnji za pročišćenjem u ‘Čistilištu’ te u svoj svojoj žudnji za pobožanstvenjenjem u ‘Raju’. Danteova ‘Komedija’ sjajno prikazuje tri temeljna stanja ljudske egzistencije: vječno prokletstvo i muku u kraljevstvu tijela i smrti, privremenu muku čišćenja u kraljevstvu duha u kojem se duša oslobađa bremena zla i željno očekuje spasenje te najzad u blaženstvu kraljevstva Božjega, gdje se novo stanje sve više kristalizira u kontemplaciji, zrenju vječne Ljubavi, gdje u središnjem krugu Svjetla Dante nazire naše ljudsko obličje, lice Kristovo. Pobožanstvenjenje, naduljuđenje uz Božju milost, Danteov ‘trasumanar’ na temelju kojega je nastala cijela ‘Komedija’, zapravo je susret Boga i čovjeka, susret kojim je od Utjelovljenja zamišljena vječna pasha, vječna radost i vječni mir«, opisao je Patrač temeljnu nakanu »najvećega pjesnika«.
Tomu je dodao da se, istina, nekako uvriježilo poimanje da je prva kantika, »Pakao«, najživlja, najdramatičnija i pjesnički najuvjerljivija. »No suvremena danteologija govori i o drugim dvjema kantikama koje po svojoj ljepoti nimalo ne zaostaju, štoviše, uz Sveto pismo, djeluju vrlo uzvišeno«, rekao je sugovornik.
»Božanstvena komedija« često se naziva pjesničkom »teološkom sumom«, u smislu da je sveobuhvatno viđenje svijeta pretočeno u stih, kao što djelo sv. Tome Akvinskoga pretače to viđenje u teološki govor. Je li danas takva vizija uopće moguća? Može li je vjera dati umjetniku – književniku i može li on navijestiti spasenje današnjemu čovjeku? Suočen s takvim pitanjima, Božidar Petrač odgovara: »Danteova ‘Božanstvena komedija’ nije samo vrhunska poezija, ono nešto što ni jedan drugi pjesnik nije uspio ispjevati, nego ona uz njegovo savršeno pjesničko umijeće sadrži sve što je znalo njegovo vrijeme, sve što je u svom znanju i iskustvu kondenzirao srednjovjekovni europski čovjek. Ona je dokument cijele civilizacije tadašnjega zapadnoga svijeta. Kako rekoste, sveobuhvatno viđenje svijeta koje je Danteova imaginacija veličanstveno pretočila u stihove.«
Glede suvremenosti sugovornik izražava određenu skepsu: »Podosta smo mentalitetom udaljeni od Dantea i njegova vremena. Volim reći da su nesklapnosti našega vremena u nesagledivoj suprotnosti s Danteovim objektivno i racionalno postavljenim i uređenim svijetom. Naša je današnja kultura raspršena, subjektivna, relativna i iracionalna i teško može pojmiti ‘taj najveći primjer objektivizma i racionalizma’, kako ga naziva talijanski književnik Eugenio Montale.« Ipak, »bez obzira na sve razlike između našega i njegova duha koje izgledaju na prvi pogled gotovo nepremostive, poezija ‘Božanstvene komedije’ naznačuje ili daje naslutiti put kojim bi suvremeni čovjek mogao dosegnuti puninu svoga čovještva«. »Ne samo uz pomoć opširnih komentara i iscrpnih analiza. Više će mu pomoći strpljivo i sabrano osluškivanje riječi velikoga pjesnika koja izvire, koja se izobilno prelijeva iz utjelovljene Riječi koja je u Kristu Isusu poprimila ljudsku put, ljudsko tijelo i ljudsko srce«, kaže Petrač.
Ne mogu, a i ne moraju svi književnici u današnjem pluralnom svijetu imati jasnu vjeru. »Danas pjesniku nije nužno da prepjeva evanđelje i takvim svojim prepjevom bude navjestiteljem spasenja. Svako književno i umjetničko djelo koje promiče istinu o čovjeku, ali ga ne obogotvoruje (u smislu da ga ne proglašava bogom), koje djeluje na njegovu savjest u smislu da ga potiče na dobro, na skromnost, na poniznost, na solidarnost, na zajedništvo, na radosno življenje s drugima, nosi u sebi klicu spasenja«, kaže Petrač.
