Novi prijedlog zakona o autorskim i srodnim pravima nije još ni ušao u saborsku proceduru, a već je zapalio autorsku zajednicu – od glazbenika preko novinara do diskografa. Taj je zakon posebno zanimljiv zbog činjenice da će u času u kojem bude donesen, kakav god bio, već zastarjeti. To je zato što se piše u doba ne više one obične mehaničke reprodukcije koju je u svom kultnom djelu Walter Benjamin označio kao prijelomnu točku stvaranja i doživljaja umjetnosti, nego mehaničke reprodukcije na steroidima – dakle digitalne reprodukcije u bespućima međumrežja.
Umjetnost ne samo da ostaje bez aure, kako je pisao Benjamin, bez aure ostaje i autor, što se proteže i na svako autorsko djelo (bilo ono umjetnost ili nešto drugo) koje internet lišava njegova izvornoga značenja konstantno ga mijenjajući, dekonstruirajući, kopirajući, rastavljajući, mijenjajući mu smisao, namjeru, svrhu. Brzina i količina korisnika i podataka pretvorila se u čudovište toliko složeno, brzo i veliko da ga je postalo sve teže pratiti, registrirati, pa samim time i regulirati. Zato i ne treba previše ulaziti u meritum prigovora raznih struka na koje se zakon odnosi jer se ti prigovori odnose ponajprije na tehničku stranu zakona, nego se treba zapitati može li autor i njegovo djelo više uopće preživjeti internet.
Zašto određene profesije nisu izrijekom spomenute, na koji će se točno način kolektivno ostvarivati prava, tko je vlasnik autorskoga djela nakon što autor prestane raditi kod poslodavca za kojega je djelo stvorio, tko će osiguravati pravilnost ugovornih odnosa između autora, izdavača i izvođača, smije li naručitelj/poslodavac mijenjati autorsko djelo nakon što bude napisano/stvoreno, kako regulirati i kontrolirati udruge za kolektivno ostvarivanje prava, sve su to važna pitanja. Možda i jedno od najvažnijih pitanja jest ono kako regulirati prava izvođača i autora djela koje diskografi i ostale pravne osobe prodaju streaming platformama i koja su stvorena još i od prije ere interneta, a za koje autori tih djela trenutačno ne dobivaju nikakvu ili dobivaju potpuno nepravičnu naknadu.
Svako udruženje i svaka struka za sebe ima svoje interese i neprijeporno je pravo svakoga od njih da brani i traži da se za njihovu struku stvari postave na što boljim temeljima, ponajprije zato što time brane i svoje materijalne interese, dakle svoju egzistenciju. Ali regulacija prava autora i u gospodarskom je interesu država. Zakon bi u teoriji trebao pomoći da se proizvodi što više kvalitetnih kulturnih proizvoda.
Europska Direktiva o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu kojoj se taj Zakon treba prilagoditi kaže da je jedna od osnovnih svrha donošenja Direktive »prilagodbom regulacije autorskoga i srodnih prava digitalnim i prekograničnim okruženjima poticati rast inovacija, kreativnosti, ulaganja te proizvodnje novoga sadržaja u digitalnom okruženju«. Tijela EU-a posljednjih godina stalno ističu da je kreativni sektor najbrže rastući gospodarski sektor koji je treća industrija po zapošljavanju u EU-u. Za usporedbu, u tom je sektoru trenutačno zaposleno 7 milijuna građana Unije. U autoindustriji je zaposleno upola manje, a u telekomunikacijama čak sedam puta manje. Proizvodnja sadržaja na internetu važan je dio kreativnih industrija, a bez autora nema »radnika« za te industrije. Dakle, u najboljem interesu svih jest da pitanja njihovih prava pokušaju na najbolji mogući način urediti, i to tako da vuk bude sit, a koza cijela. (Ne)moguća misija?
Što je autorsko pravo i kako se ostvaruje, prosječnomu konzumentu autorskih djela često nije sasvim jasno. A tema je toliko široka da nadilazi prostor jednoga novinskoga članka. U svakom slučaju prvo valja znati da pravo autora na slobodno raspolaganje svojim djelom jest ustavna kategorija. Članak 69. Ustava jamči slobodu znanstvenoga, kulturnoga i umjetničkoga stvaralaštva te navodi i da država štiti znanstvena, kulturna i umjetnička dobra kao duhovne narodne vrjednote. »Jamči se zaštita moralnih i materijalnih prava koja proistječu iz znanstvenog, kulturnog, umjetničkog, intelektualnog i drugog stvaralaštva.«
S razvojem tehnologija za umnažanje, prijenos i reprodukciju rasle su i potrebe za zaštitom sve većega broja djelatnosti koje ulaze u intelektualno vlasništvo. To je dovelo do toga da se danas govori o zaštiti autorskih i srodnih prava. Autorska su ona stvaratelja u književnom, znanstvenom i umjetničkom području, a srodna prava štite osobe koje ulažu trud te materijalna i druga sredstva u radnjama koje su u određenoj mjeri povezane s autorskim stvaralaštvom. Srodna su prava ona koja pripadaju umjetnicima izvođačima, proizvođačima fonograma i videograma, organizacijama za radiodifuziju, nakladnicima i proizvođačima baza podataka. Dakle na jednoj pjesmi, primjerice, prava imaju autor glazbe i teksta – to je pravo autorsko, ali prava imaju i izvođači i aranžeri – to pripada srodnim pravima. Zanimljivo je da, ako suradnici na nekom djelu ugovorno nisu drugačije odredili, po Zakonu autor glazbe ima pravo na 65 posto udjela u djelu, a autor teksta 35 posto. Aranžer ima pravo na 25 posto skladateljeva udjela ako ga je skladatelj prijavio. Na temelju toga dijeli se i zarada od ostvarenoga prava pri izvođenju toga djela. Izvođačke su naknade kudikamo manje i štite se kolektivno preko za to ovlaštene udruge.
Problemi koji su nastali pojavom interneta nisu se mogli predvidjeti. Što se glazbe tiče, još je donedavno prodaja fizičkih medija bila glavni način prodaje svih glazbenih djela. Danas su gotovo kompletan prostor prodaje glazbe preuzeli streaming servisi. Što se tiče autorstva u novinarstvu, književnosti, filmu, stvari su još kompliciranije. Gotovo je nemoguće kontrolirati tko se koristi dijelom ili cjelinom nečijega djela ili izvorne ideje. Taj dio se pokušava regulirati pritiskom na velike kompanije poput Googlea koji je primjerice u nedavnom sporu s Francuskom izgubio spor i trebao platiti osamdesetak milijuna eura kazne zbog kršenja prava izdavača time što se neovlašteno koristio njihovima djelima. Ali to je samo kap u moru, tu su milijuni i milijuni platforma, mrežnih stranica, društvenih mreža, blogera, podcastera. Tko to uopće može kontrolirati?
Zakoni o autorskim pravima ne mogu razriješiti glavno pitanje: kako zaštititi autora. Ne kao osobu, ne kao radnika, nego kao fenomen koji se od onoga tko je prvo samo oponašao, pa opisivao, pa razmišljajući donosio novu ideju, bivao genijem, kojega je društvo instinktivno štitilo znajući da talentiranih i originalnih osoba među njima nema baš previše, a ne autora koji je dio hladne industrije koja za njega zapravo više i ne mari.
U internetskoj kulturi autorsko djelo više nije dio neke cjeline, pa čak ni cjeline autorove ideje. Ono postaje fragment koji se bjesomučno dijeli, kasapi, spaja s drugim djelima, reciklira. U internetskom prostoru nikoga zapravo nije briga ni za autorovu ideju ni za dostojanstvo njegova djela niti za cjelinu djela i ideje. Za prosječnoga internetskoga korisnika autor je nevažan jer je odavno prestao biti autoritet (u etimologiji pojma među ostalim se nalazi i grčka riječ autentim – autoritet). Čak nije ni toliko važno je li korisnik platio to djelo, u simboličkom smislu je važno da ga on zapravo uopće ne poštuje, nego ga isključivo gleda kao robu koju će konzumirati i s kojom može raditi što hoće, koju ne mora razumjeti, voljeti, željeti, čak ni interpretirati, može je samo objesiti kao ukras, dodati na playlistu ili screensaver. Dakle autor genij, autor oponašatelj, autor stvaratelj sa svojim talentom i originalnošću utapa se u mreži koju za talent i originalnost i genijalnost uopće nije briga, koju je briga samo da se baš poput tehnologije stvaranja kriptovaluta rudari prometnicama servera koji taj promet monetiziraju svaki na svoj način.
Zakon se time nije nikad ni bavio, nekako je osnovna pretpostavka prosvjetiteljska, da je svako autorsko djelo vrijedno jer obogaćuje ukupan ljudski duh, donosi nove spoznaje, unaprjeđuje društvo. Međutim, ubrzanjem proizvodnje intelektualnoga sadržaja u sustav je uneseno previše smeća koje i u zakonskom i simboličkom smislu surfaju na istom valu kao i ona djela koja uistinu imaju estetsku, moralnu ili znanstvenu vrijednost. Bitno je stvoriti što više sadržaja, on generira promet, klikove, zaradu. Kvaliteta? Ne, nije važna, bitne su tehnike promocije kojima će se do toga prometa doći.
Hoće li internetski promet autorskih radova generirati plus 10 ili plus 50 posto prihoda autorima za 50 godina manje je važno, trebalo bi biti važnije kakvi će ti radovi biti. Jasno je da je ovo što se sada događa sramota, da se od pretplate za Spotify tek 0,021 lipa po streamu uplaćuje autorima. Ali to samo pokazuje na čemu se mogu bazirati budući poslovni modeli onima koji od toga žele živjeti. Samo i isključivo na količini. A tko može stvoriti toliku količinu sadržaja a da bude kvalitetna? Nada autorima jest susret s publikom uživo, traženje načina za izravnu komunikaciju sa svojim pratiteljima i istomišljenicima. Pa i na internetu, zašto ne. A prihvaćanje igre s divovima može lako postati ugovor s vragom.
