Jesi se popisao? Jesu te popisali? Ja nisam, evo čekam popisivača ili još bolje popisivačicu. Prvo, ženica Jelica mi je rekla nek’ se »ne pravim pametan« kako bih to znao obaviti preko e-građanina, kad sam ja »aaa-građanin«, koji internetom ne zna ni iz supermarketa naručiti sanduk kisele i sanduk piva, pa sve to »mora ona, sirotica, kao ordinarna pijanica«. A, zapravo, sve naučila samo zato da bi usput naručila još tri metra nepotrebnih namirnica! Drugo, nismo se samopopisivali jer, veli Jelica, nakon cjelovječne koronske zatvorenosti, sam dolazak popisivača u kuću bit će joj »socijalni događaj godine«, i kao treće, »nek’ si popisivači zarade svoj honorar«, kak’ je i ona jednom u prošlom tisućljeću. I četvrto – jer moja žena nije iz bajke gdje sve ide samo triput – ona želi popisivanje doma »da konačno nekomu izvan crkve posvjedoči svoju vjeru« i da bude uvjerena da je u papire upisano upravo to što je rekla da jest! Možda i bolje da je baš tako, jer kad sam od Borisa čuo kako ih je njihov unuk, i njega i ženu, popisao kao ateiste samo zato što godinu i pol gunđaju na crkvene poglavare zbog »koronske nereakcije«… Ili, kod Štefa, sasvim suprotno: popisali kao vjernika već deset godina mrtvog dedeka Tinču jer, kažu: »Ak’ nam račun za vodu još uvek stiže na njeg’vo ime, kaj ga ne bi i popisali«, urednog platišu? I prijavili su dvije vešmašine i tri telkača, da bar negdje ispadnu »malo iznad prosjeka«… Ukratko, pitam se što bi sve i moji potomci mogli upisati pomažući mi u ispunjavanju tih virtualnih obrazaca…
Ipak, u svim tim mogućim i nemogućim popisnim manipulacijama, nekak’ sam sretan da postoje popisi! Meni to govori da u vodu padaju one teorije zavjera kak’ vladarima države, svijeta i šire nikakvo popisivanje i ne treba, jer »po našim mobitelima ionako znaju sve o nama«: i koliki mi je šećer, a kolika prostata, i koja pića najviše volim, za koga navijam, i jesam li desni ili lijevi, s maskom ispod ili povrh nosa. Uvjeravali su me kak’ oni znaju čak i to da više volim bokserice neg’ male gaće, da su mi draže cipele bez žniranaca i da više volim bijeli luk od crvenoga… Aaali, eto, ipak im popis treba! Valjda ipak nije istina da sve znaju! Valjda ne znaju jesam li agnostik ili katolik, Hrvat ili »Jugosloven«?… Ili možda samo žele da im to sam i potvrdim…
– Joooj, Vilko, koji si ti staromodni bedak! – dojadi Francu slušati me. – Pa postoje stvari koje se danas jednostavno i ne mogu znati. Evo, kak’ oni ne znaju čak ni to jesmo li mi, nas dvojica, muško il’ žensko, kak’ bi onda znali koje smo narodnosti ili vjere?! Jer danas, u modernom novonormalnom, nikad se ne zna kak’ se bum ja, bez obzira na brk, bradu i ostalo (ponosno pogladi raslinje po licu), osjećal baš onoga dana, četvrtka il’ petka, kad me budu došli popisati? Možda baš kao žena, Srpkinja i rimokatolkinja, kojoj je materinski jezik finski, sve odjednom…
– No, živjelo popisivanje!
