Riječ Božja nije uobičajena riječ, nije prolazni govor što na jedno uho ulazi i na drugo izlazi, nego je ozbiljna riječ o kojoj piše i Poslanica Hebrejima: »Živa je Riječ Božja, oštrija od svakoga mača, prodire, prosuđuje, nema stvorenja njoj skrivena.« Koje li uzvišene spoznaje Riječi Božje. I čovjek ulazi s Bogom u razgovor. Bog o njemu već sve znade, ali i dalje čovjeka pažljivo sluša.
Veličanstvena je Božja Riječ! Piše se i velikim slovom kako bi se potaknulo čitatelja da se ne misli na buku riječi, nego na živu Riječ, samoga Boga – Isusa Krista. On je utjelovljena Riječ, Riječ koja je postala Tijelom, o kojem piše evanđelist Ivan. Poslanica Hebrejima navodi mnoštvo glagola i pridjeva kako bi dočarala Boga koji je živ. Riječ prodire, prosuđuje i otkriva jer je oštrija od svega poznatoga. Ona je, jednostavno rečeno, živa. Kada čovjek pročita, reći će brzopleto: »Pa kako je riječ tako živa? Živa u životu? Živa toliko da je postala osobom? Ma riječ ne može postati životvorna!«
Itekako riječ može postati živa. Ništa neobično i da obične ljudske riječi postanu žive, postanu djelotvorne. Ako se promotre oni najmlađi, kako im se najčešće daje ohrabrenje, što ih podiže s prvoga pada, što ih podiže kod običnoga obeshrabrenja? Riječi – govor nade, uporno bodrenje, ponekad i s dozom odlučnoga vikanja. Riječi pokreću čovjeka. Nekada je i jedna riječ drage osobe dovoljna da se osvježi samopouzdanje. Jedna riječ biva dovoljna poput jednoga sunčanoga jesenskoga dana da dokraja promijeni raspoloženje. A jedna riječ, jedan »uzimam«, dovoljan je da se odluke promijene za čitav život.
Pisac poslanice osvjedočen je u jakost Riječi. Njega je Bog taknuo i promijenio. Postao je svjestan životvornosti Riječi. Za pisca više nije potrebno skrivati se pred Bogom jer je Bog živ, jer je i njegova Riječ živa. Svjestan toga, pisac želi da svatko oživotvori Riječ u svojem životu. Neka Riječ prožme ljudsko srce kao što ga prožimaju riječi dragih ljudi, kao što ga prožimaju roditeljske riječi, kao što ga prožima smijeh djece, kao što ga prožima zadovoljstvo usmene pohvale. Ova Riječ još je snažnija, bliža je čovjeku jer mu daje neprolaznu nadu. Uči ga za budućnost, a istodobno s njim ostaje u sadašnjosti.
Ivan Zlatousti svojim je vjernicima pokušao na ozbiljan način dočarati što znači da Božja Riječ u svojoj životvornosti otkriva čovjeka u potpunosti: »Bog prosuđuje unutarnje srce. Sve je otvoreno tom Oku, sve je jasno i očito, ništa ne može pobjeći od njega. Sve je golo i otvoreno za njega. Što znači riječ da je otvoreno za Boga? To je preneseno značenje kojim se misli na odvajanje kože od mesa žrtava. Tada se sve čini očitim našim očima. Tako i sve stvari stoje otvorene pred Bogom. I promotrite, molim vas, kako mu stalno trebaju tjelesne slike zbog slabosti slušatelja!«
Što će kršćanin s Božjom Riječju? Živa je, djelotvorna je, prodire u ljudsko srce snažnije od običnih riječi. Pred takvom Riječju nema potrebe za skrivanjem. No nema straha pred Bogom koji otkriva do kraja čovjeka. Ne treba strahovati pred Božjom Riječju! Zabrinutost slobodno može utihnuti. Bog čovjeka poznaje. I srećom poznaje ga! Tako svaki zaziv upućen Bogu postaje dokraja razumljiv, postaje Bogu blizak, a razgovoru više nije potrebno tumačenje.
Kršćanin nema problem s Bogom koji ga dokraja poznaje. Nema tu zastrašivanja, potrebe za bježanjem, ma ni odbacivanja Boga. Bog ostaje Stvoritelj čovjeka, ali i onaj koji se čovjeku kao Čovjek približio. Kršćanin zna da je ogoljen, a istodobno se ne treba ustručavati. I Bog je pred čovjekom postao ogoljen čim je postao Tijelom. Sada ono što Bog očekuje od kršćanina jest prihvaćanje njegove Riječi. Ne blebetanje mnoštva riječi, ni ishitrene odluke koje nikamo ne vode, ni poštapalice kojima se ispunjava sadržaj. Bog želi kršćanina koji će ozbiljno držati njegovu Riječ, koji će je srcem čuti. Poput onih vjernika koji ne samo da se sjećaju po kome je bilo evanđelje na nedjeljnoj misi, nego još više, onih vjernika koji su Riječ evanđelja pohranili u životne navike. Onaj tko ozbiljno prihvati Riječ, taj je čuva u svojem srcu, taj je ne pretvara u fraze, taj od nje ne stvara klišeje.
Gospodine, poziv Tvoje Riječi zove nas na posebno zajedništvo. Ti nas dokraja poznaješ i želiš privući k sebi. Daruj nam odvažnosti da čujemo Riječ. Odzvanjaj našim životom. Ne dopusti da Te odbacujemo ili uzaludno o Tebi govorimo. Po Riječi ostaješ s nama dovijeka, do konačnoga susreta koji će trajati u vijeke vjekova. Amen.
