Početkom Tridesetogodišnjega rata (1618. – 1648.) Habsburgovci su kao vladari znatno ograničili prava Kraljevine Češke. Istodobno su Hrvatska i Ugarska u velikoj mjeri tretirane kao obrambeni pojas koji je služio za zaštitu habsburških nasljednih zemalja od osmanskih upada. Doduše, bio je potpisan mir između Habsburgovaca i Osmanlija, sklopljen 1606. godine, koji je potrajao do 1663., a obje su se strane iskreno trudile održati razmjerno dobre uzajamne odnose kako bi imale slobodne ruke za druge akcije. Habsburgovcima je također dobro došlo primirje jer su bili potpuno zauzeti suzbijanjem reformacije, a od 1618. godine Tridesetogodišnjim ratom. Osmanlije su 1639. godine završili neprijateljstva s Perzijom za jedno stoljeće, ali su 1645. godine ušli u nove borbe s Mletačkom Republikom. Odnos Osmanskoga Carstva i Francuske bio je dobar, a kada je Porta prolazno održavala miroljubive odnose s Bečom, suparništvo između Francuske i Habsburgovaca bilo joj je dobrodošlo jer se Francuska željela suprotstaviti habsburškim planovima o zaokruženju savezom s Portom. Istodobno su odnosi između Osmanskoga Carstva s jedne te Engleske i Nizozemske s druge strane bili u znaku prijateljskih trgovačkih veza, što je sve utjecalo i na međunarodni položaj Habsburgovaca.
Godine 1658. osnovana je Rajnska liga, savez njemačkih državica profrancuske orijentacije. Jedan od njezinih čelnika bio je nadbiskup Mainza i knez izbornik Svetoga Rimskoga Carstva Johann Philipp von Schönborn. Djelovali su pod izgovorom formiranja kršćanske protuosmanske koalicije te su i braća Zrinski ušla u njihove kombinatorike. Razmišljalo se da bi promjena odnosa moći unutar Svetoga Rimskoga Carstva u korist Luja XIV. oslabila Habsburgovce i otvorila put nezadovoljnomu plemstvu za postizanje veće autonomije ili čak neovisnosti, uz pomoć francuskih postrojba. Pri tome su Zrinski trebali igrati važnu ulogu.
U ožujku 1664. francuski kralj Luj XIV. poslao je Nikoli Zrinskomu novčanu pomoć, a 22. travnja 1664. venecijanski poslanik na carskom saboru u Regensburgu Antonije Negri mletačkomu je senatu napisao da mu je Petar Zrinski rekao da je francuski veleposlanik u Veneciji razgovarao s trgovcem Morom, venecijanskim agentom Nikole Zrinskoga, te mu navodno ponudio 10 000 ljudi kako bi se borili pod zapovjedništvom Zrinskoga na francuski trošak. Očito se radilo o mogućem planu koji je podrazumijevao francusku vojnu pomoć protuhabsburškomu pokretu hrvatskih i ugarskih plemića.
Ugarsko i hrvatsko plemstvo otprije je bilo nezadovoljno načinom na koji su kralj Leopold i njegovi prethodnici artikulirali njihove potrebe za sigurnošću od Osmanskoga Carstva. Ono je očekivalo da će se vladar iz obitelji Habsburgovaca, nakon potpisivanja Westfalskoga mira 1648., okrenuti protiv Osmanlija.
Usprkos očekivanjima, habsburškom je diplomom 1651. produljen Žitvanski mir potpisan 1606. te raspuštena većina najamničke vojske koja se oslobodila na zapadnom bojištu. U takvoj su situaciji vodeći ugarski i hrvatski političari došli do prekretnice. Među njima je sve brojnijom postajala grupa koja je smatrala da se treba suprotstaviti Habsburgovcima, koji su svoj glavni interes usmjerili prema europskomu zapadu. Nakon višekratnih neuspješnih pregovora o budućnosti zemlje s bečkim savjetnicima, grupa prijašnjih nepokolebljivih dvorskih pristaša predvođena Nikolom Zrinskim tražila je put iz teške situacije. Kao rezultat uznemirenih odnosa dvora i ugarsko-hrvatskih staleža dogovoren je dolazak Ferenca Wesselényija (ugarskoga palatina od 1655.) i hrvatskoga bana Nikole Zrinskoga u tabor ostrogonskoga nadbiskupa i primasa Ugarske Györgyja Lippaya, gdje su se usred rata 1664. pismeno obvezali na suradnju i sporazumno rješavanje mogućih sporova. Uz Wesselényija, Nikolu Zrinskoga i Lippaya vodeći akteri povezivanja magnata postali su Nikolin brat Petar Zrinski, državni sudac i jedan od najbogatijih ugarskih plemića Franjo Nádasdy te sin preminuloga erdeljskoga kneza Franjo I. Rákóczy, od 1666. zet Petra Zrinskoga.
Valja istaknuti da je vodeći sloj ugarskih i hrvatskih protivnika Habsburgovaca pripadao katoličanstvu te nije tražio uporišta u redovima ugarskih protestanata.
Razgovori između nezadovoljnika uskoro su se pretvorili u otvorene protuhabsburške aktivnosti, a sve je vodilo prema pripremama za oružani ustanak uz očekivanje vanjske pomoći, prije svega od država koje su bile protuhabsburške orijentacije. Prema nekim mišljenjima, protuhabsburški aktivisti iz redova magnata nisu napravili dobre pripreme, a nedostajala im je i kvalitetna strategija. Činjenica je da su zaista raspravljali o tome da uhite kralja Leopolda I. Habsburškoga, što je bilo nerealno, no istodobno nisu praktički ništa bitno učinili da na svoju stranu pridobiju niže plemstvo i seljaštvo, iako je bilo pojedinačnih pokušaja.
Među vodećim političarima ugarskoga i hrvatskoga kraljevstva isticali su se Zrinski koji su od početka 17. stoljeća razvili intenzivne gospodarske i političke veze s Mletačkom Republikom koja im je priznala mletačko plemstvo. Pripadnici te obitelji održavali su i dobre veze s Dubrovačkom Republikom, a gradili su kontakte na drugim stranama. To je sve upućivalo na to da su Zrinski smišljeno i sustavno stvarali sustav saveza. Čak se i sve moćnija Francuska zainteresirala za Zrinske u svojim političkim kombinacijama.
Nastavlja se
