U Povaljskoj listini iz 1184. u pisanu tragu spominju se Selca u kontekstu posjeda ili pastirske nastambe. Kroz povijest mjesto je raslo i izraslo u prepoznatljivo turističko odredište u kojem dominira župna crkva Krista Kralja izgrađena na mjesnom trgu, a župa je posvećena Gospi Karmelskoj. Zanimljivo je da je crkva građena više godina. Projekt crkve nastao je 1919. i rad je austrijskoga arhitekta iz Linza Adolfa Schlaufa, a temeljni je kamen postavljen prije jedno stoljeće, 1921. Još je niz sakralnih objekata na području župe, a Gospi Karmelskoj posvećena je prva crkva u Selcima, koja se spominje u prvoj polovici 17. stoljeća. Uz prirodnu i kulturnu ljepotu Selca su iznjedrila brojne velikane poput biskupa Celestina Bezmalinovića i brojnih njegovih prezimenjaka, filozofa dominikanca Hijacinta Boškovića, biskupe Andru i Slobodana Štambuka te više njihovih prezimenjaka koji su prepoznatljivi široj javnosti. Prezime Ursić poznajemo po don Andri i brojnim glazbenicima, umjetnicima…
Župom upravlja Ivica Babić, koji je na upit da se osvrne na nedavni udar groma i materijalne posljedice kratko odgovorio: »Hvala Bogu, nije bilo ljudskih žrtava. Jedan kamen izrežemo i zalijepimo, i sve će biti kao da se nije ništa dogodilo, a jedino nam je stradalo ozvučenje i električne instalacije od posljedica grmljavine, ali i to ćemo nadoknaditi. Materijalno je nadoknadivo, posebno kad čovjek vjeruje Bogu i njegovoj providnosti. Zato uvijek kažem da je vjera jača od groma i jednoga kamena koji je pao s tornja crkve.« Župnik Babić, brat poznatoga hrvatskoga rukometaša i izbornika reprezentacije Željka Babića, potvrdio nam je informaciju da su i rukometaši na čelu s Babićem i proslavljenim Patrikom Ćavarom pomagali u obnovi župnoga dvora.
Za župnika župljani kažu da je neumoran i nesebičan. Osjećaju da ima bogato pastoralno iskustvo jer umije okupiti sve, od najmlađih do najstarijih. I dječica koja su tek naučila hodati poslije blagoslova idu po svoju čokoladu, starija po mandarine, a događalo se i da s djecom podijeli večeru poslije probe pjevanja. Poslije mise u župnoj je kući promenada, a »ćakula« je na verandi koja okuplja sve koji žele popiti kavu i osvježiti se te donijeti novu ideju. Na sve to župnik odgovara: »Župni dvor je njihov jer to je smisao župne zajednice, a ja sam prolazan. Zajedništvo je važno i ono se mora neprestance graditi.«
Župa u Selcima okuplja 700-tinjak vjernika, a kao i drugdje po otocima više je godišnje u maticama umrlih nego krštenih. Tako je u prošloj godini bilo devetnaest sprovoda, a devet krštenja. Poput najvećih župa, pastoral je organiziran na svim razinama. »U župi su redovite kateheze, tradicionalne pobožnosti, pjevački zbor. Nastojimo okupiti sve generacije. Ovo je mjesto gdje je vjera živa bez obzira na nevremena i nedaće kroz koje su ljudi prolazili«, navodi župnik. Ističe i nezamjenjivu ulogu redovnica, za koje kaže da su duša župe. U župu su došle 1955. na poziv župnika Luke Trebotića. Redovnice vode i Dom za starije i nemoćne osobe, rade i u pastoralu, sakristanskoj službi, sviranju, vođenju kateheze, uređenju crkve. »Bog vidi njihov rad i njihovu požrtvovnost. One su blagoslov našoj župi«, ističe župnik.
Samozatajne redovnice, gostoljubive i otvorene, ističu: »Sve je na nebesima zapisano i to je dosta.« Trenutačno u Družbi sestara sv. Vinka Paulskoga provincije Navještenja Gospodinova iz Splita su s. Štefanija Grubišić, s. Lauda Žižić, s. Matea Ivišić i najmlađa »praktikantica« s. Cecilija Bašić. Spona su između župljana i župnika, otvaraju ljudska srca, tješe i pomažu u nevolji.Desna ruka župniku je Pero Bošković, koji vuče dugogodišnje podrijetlo iz Selaca. »Pohađao sam sjemenište u Splitu tri godine, nakon čega sam odustao od toga poziva. Bavim se glazbom, 25 godina sviram u bendu po raznim svečanostima, svadbama, krštenjima, pučkim feštama. Oženjen sam, supruga Monika radi kao programerica u banci, imamo četiri djevojčice: Barbaru, Manuelu, Mihaelu i Jacintu.« Opisujući Selca, Bošković kaže: »U Selcima se živi većinom od poslova vezanih uz kamen, od kamenoloma, klesarstva, obrade i montaže kamena te sezonski od turizma. Imamo i dosta poljoprivrede, a dominira maslinarstvo.«
U mjestu nema užurbanosti, laktanja i guranja, a Bošković ističe da su druženja češća i spontanija jer imaju vremena i za posao i druženje te za neke dodatne poslove – primjerice vrt s povrćem uz kuću, ili ribarenje kao hobi. »Za djecu bih rekao da su dosta slobodnija, druže se s prijateljima kako u vrtiću tako i u školi, a popodne su opet svi zajedno, ili na igralištu ili jedni kod drugih kod kuće. Svi su bez mnogo dogovaranja i planiranja dostupni jedni drugima, bez pratnje roditelja i vožnje automobilom.«
Bivši sjemeništarac Bošković nositelj je brojnih župnih aktivnosti. »Najviše sam glazbom uključen u crkvi, sviram orgulje i vodim zbor, a sa mnom sviraju još dva momka – Toma gitaru i Ivo mandolinu. Za nedjeljnu misu pripremim projekciju s tekstovima pjesama koje pjevamo, obavijesti za sljedeći tjedan… Otkako se pojavila korona pokrenuo sam i prijenos uživo nedjeljne mise. Našu misu pogleda puno ljudi, redovito od 300 do 400, a kad su blagdani, bude i od 4000 do 6000 pregleda. Mnogo ih je iz naše dijaspore, iz Njemačke, Kanade, Amerike, Australije. Njima to puno znači jer su emocionalno vezani za svoj kraj. A onda ni nama nije teško da i dalje prenosimo misu. Ima ljudi koji mogu doći na misu, ali ipak ostaju kod kuće i gledaju misu na televiziji. To je loša strana našega truda, ali to neka je svakomu pojedinomu na savjest, mi se baziramo na one kojima ovo uistinu treba i puno im znači.«
Aktivni Bošković uključen je i u župnu katehezu i u rad s dječjim zborom. »Župnici se mijenjaju svako toliko i nemaju svi iste karakteristike, pa se onda i mladi približavaju ili malo distanciraju od Crkve. Smatram da je to više do župnika. Mi smo kao župljani povezani, u malom smo mjestu i viđamo se svakodnevno. Ljeti je dosta mladih ljudi uključeno u turizam, i u tom nas je periodu manje u crkvi. Naš župnik jako puno ulaže u rad s djecom jer su ona temelj svega, a isto tako uključuje mlade u razne sadržaje i poslove. Uči nas da uz vjeru i Boga volimo, poštujemo i cijenimo svoje, sve od župne crkve pa do polja koja su nam ostavili naši stari.«
Među mladim župljanima prepoznatljiv je 15-godišnji Toma Ursić, koji pohađa Srednju školu Bol na Braču. »Moja je najveća zanimacija sviranje gitare i pjevanje. Najviše mi je znanja o sviranju prenio moj otac koji je glazbenik. Šest godina pohađam Glazbenu školu Makarska. Često sudjelujem u crkvenim zbivanjima, a najviše u onim vezanima za glazbu. Moja cijela obitelj bavi se glazbom pa su tako prenijeli tu ljubav na mene, na čemu sam im jako zahvalan. Uz glazbu ljeti pomažem i svojim roditeljima u obiteljskom poslu. Mladi u Selcima ljeti imaju puno zabavnih sadržaja, a zimi manje. No i dalje bude zabavno jer imamo jako lijep krajolik koji se može iskoristiti za razne aktivnosti«, rekao je mladić koji je također uključen u ekipu koja radi na prijenosu misa.
Aktivna župljanka Katarina Trlin članica je župnoga zbora. Bavi se menadžmentom u turizmu. Majka je dviju gimnazijalka u Bolu. Suprug je doktor dentalne medicine i radi u Selcima. »Nastojim da moja obitelj raste u osobnoj duhovnosti po molitvi i dobrim djelima. Kad god je potrebna pomoć, dajem doprinos župnoj zajednici u okvirima svojih mogućnosti. Mislim da svi zajedno možemo napraviti puno za našu župnu zajednicu ako imamo otvoreno srce«, rekla je. Njihov je primjer poticajan kad je riječ o depopulaciji hrvatskih otoka jer slaže se da perspektiva mladih i nije baš obećavajuća te treba dosta poraditi na tome. »Ali to nije problem samo našega mjesta, nego je tako i na drugim otocima. Poslije završenoga obrazovanja odlučuju se na život u većim gradovima jer nemaju mogućnosti zaposlenja u manjim mjestima kao što su Selca.« No oni su se odlučili za drukčiji život: »Prije 13 godina došli smo živjeti na otok Brač iz velikoga gradskoga središta. U početku se teško bilo priviknuti na novi životni stil. Ovisni smo o trajektu i vremenu. Nakon nekoga vremena shvatili smo kako je zapravo ugodno živjeti na otoku. Sada ne bih mijenjala život na otoku ni za jedan veliki grad. Mogu slobodno reći da smo povlašteni što živimo u Selcima. Živimo u čistom okolišu bez buke i užurbanosti. U manjim mjestima ljudi se puno bolje poznaju, samim time jedni drugima i pomažu. Ako mi se dogodi da u dućan odem bez novčanika, nema zla, platit ću drugi put. Atmosfera življenja iskrenija je i opuštenija nego u gradovima. Naša djeca žive zdravije i slobodnije, provodimo više vremena zajedno.«
