Moje pitanje vezano je za župni vjeronauk, posebice za prvopričesnike i krizmanike. Mislim da su župne kateheze jako važne za stjecanje znanja i iskustava o vjerskim istinama Katoličke Crkve, konkretno u župnoj zajednici kao vlastiti pristup u naviještanju radosne vijesti te priprema za sakramente. Kao što simbolično reče dr. Matulić na tribini o odnosu kateheze i školskog vjeronauka »Zajednički vidici« o dvama modelima istoga navještaja i poruke: »Vlastitost pristupa školskoga vjeronauka jest otvaranje vrata, a vlastitost pristupa župne kateheze je uvođenje kroz vrata. Time se definiraju i odgovornosti i obveze.« Odgovornost i obveza za župne kateheze leži na svećenicima, voditeljima župa, a tamo gdje su župnici preopterećeni, Bogu hvala, postoje laici vjeroučitelji koji su zdušno na raspolaganju. Primjećujemo da su svećenici nezainteresirani i župnomu vjeronauku pristupaju neodgovorno, mlako, bez autoriteta, bez reda i stajališta o ljepoti župne stvarnosti, zajedništva, druženja, pomaganja… Mladi ljudi to iskorištavaju pa su neredoviti, nedisciplinirani, provociraju i kateheza se svede na pokoju molitvu, prikupljanje dokumentacije, a najmanje na uvođenje kroz otvorena vrata vjere i Isusa Krista koji uvodi kroz ta vrata. Dolazili ili ne, svi će na kraju dobiti sakrament prve sv. pričesti ili krizme. (…) Između škole i župe ipak postoji razlika. (…) Zar nije župni vjeronauk, rekla bih, više od školskoga, prihvaćaju li svećenici pravu razliku između škole i župe, razumiju li da je župna kateheza razlog postojanja župe, njezina djelovanja, a da škola može postojati i bez vjeronauka?
Čitateljica
Uvjereni smo da svi svećenici jako dobro znaju odgovor na Vaše posljednje pitanje i da ispravno razumiju da je jedan od razloga »postojanja župe« i kateheza (ne samo), a da škola može postojati i bez vjeronauka. No ne čini nam se da bi svećenici općenito bili nezainteresirani, premda može biti i onih koji možda to jesu, a isto tako nam se ne čini da bi baš svi vjeroučenici bili isto tako nezainteresirani. Jasno, moguće je i jedno i drugo, pa zbog toga i postoje tribine poput one koju spominjete – »Zajednički vidici«, kao i mnogi drugi oblici obrazovanja i rada na isticanju važnosti kako školskoga vjeronauka tako i župne kateheze. Da i na tom području crkvenoga djelovanja postoje određena otvorena pitanja, pa i poteškoće, jasno je i svima odgovornima – i to na svim razinama, od samih župnika i vjeroučitelja laika preko odgovornih u katehetskim uredima pa do naših (nad)biskupa. I upravo se zato kontinuirano radi kako bi se stanje i na tom iznimno važnom području crkvenoga djelovanja poboljšalo – i to u svim (nad)biskupijama u kojima se ulaže mnogo truda. Isto to čine i svećenici, koji su i sami dijelom vjeroučitelji, kao i redovnice i vjernici laici koji su vjeroučiteljice i vjeroučitelji. No ništa ne ide samo od sebe i u toj zahtjevnoj zadaći potrebna je suradnja svih uključenih. Nama se čini da nje ne nedostaje, nego da postoji mnogo dobre volje na svim razinama, a tamo gdje poteškoće još nisu nadiđene mora se raditi još intenzivnije na njihovu uklanjanju. Konkretno, to znači da nitko – takav je naš dojam – a posebno ne odgovorni, ne okreće glavu na drugu stranu i ne pravi se da ne vidi kako problemi i otvorena pitanja postoje. I Vi ste dobro postavili neka pitanja i dali ste novi poticaj i zamah za zajedničko razmišljanje, nakon kojega uvijek slijedi i zajedničko djelovanje onih koji su odgovorni za ovo važno područje.
Vjerske istine ne samo upoznati nego i živjeti
Da je doista tako, svjedoči i činjenica da se u mnogim brojevima (da ne kažemo u gotovo svima) našega tjednika može pronaći vijest ili više njih o tome što se sve i kako radi na uklanjanju poteškoća i popravljanju stanja sa školskim vjeronaukom i župnom katehezom. S mladima doista treba raditi i u školi, ali jako puno i u župama, jer ste dobro naveli – citirajući profesora Matulića – da je na školi da »otvori vrata«, a na župi da kroz ta vrata uvede svakoga pojedinca u život zrele i svjesno prihvaćene vjere. Posebno to vrijedi za djecu i mlade kojima treba pomoći u procesu sazrijevanja vjere i odrastanja u zrele, svjesne i odgovorne vjernike koji će vjerske istine ne samo upoznati i usporediti ih s drugim svjetonazorima, religijama, životnim filozofijama (zahvaljujući vjeronauku u školi), nego po njima živjeti i za njih svjedočiti – zahvaljujući župnoj katehezi – koja sve te sadržaje može i mora dodatno produbiti, potičući na njihovo prihvaćanje i življenje. Tako se zapravo pokazuje da su školski vjeronauk i župna kateheza komplementarni, to jest da se međusobno nadopunjuju.
Kako biste doznali još i više, Vama i svim našim čitateljima među ostalim preporučujemo i članak dr. Nikole Vranješa »Župna kateheza i vjeronauk u školi – komplementarne zadaće Crkve« objavljen u Riječkom teološkom časopisu (br. 2 iz 2008., koji je lako dostupan i na internetu), kao i novije članke o toj temi. Kako ističe autor, u svom članku govori o »odnosu župne kateheze i školskog vjeronauka kao komplementarnih zadaća Crkve u smislu njihove bitne različitosti s obzirom na ciljeve, ambijent i metode pristupa odgojno-formacijskoj realnosti, ali i njihove bitne povezanosti u smislu konačnog istog usmjerenja i služenja odgoju vjere«. Dr. Vranješ posebno obrađuje teološko-pastoralne i katehetske elemente vezane uz nositelje pojedinih služba i zaduženja uključenih u odgojno-formacijsko djelovanje. U tom smislu autor pokušava »teološko-pastoralno izdvojiti neke teološko-katehetske i pastoralne odrednice koje mogu pomoći unaprjeđenju spomenutoga komplementarnoga suodnosa, posebice u dijelu koji se odnosi na izravno župna pastoralna djelovanja u okviru i unutar dinamike župne kateheze«.
