U nedjelju, na dan Gospodnji, Bog izlazi kao dobri otac pred svoj narod, očekuje ga i čeka. Nedjeljom Bog želi dotaknuti, ozdraviti, izliječiti svoj narod. No narod je tvrde šije i ne da se tako lako dotaknuti da bi primio izlječenje. Umjesto u hram Božji, hrli drugamo. Umjesto da čita riječ Božju, bira prazne tekstove. Umjesto da prima i ide u posjete i druži se s bližnjima, on zatvara zasune svojih vrata.
Bog čeka, kuca i traži, a puk se izolira, ne čuje, ne reagira. To se vidi po praznim župnim dvoranama nedjeljom popodne, pustim ispovjedaonicama, a punim trgovačkim centrima. Narod, svjestan potrebe za zajedništvom i obraćenjem, puni kafiće, a domovi su prazni. Naime, druženje po kućama ne omogućuje distancu kao što je to druženje u javnom prostoru gdje je kulisa postavljena pa glumci mogu slobodno igrati svoju ulogu. No i u kazalištu maske padaju barem na kraju, a u ugostiteljskim objektima igra traje beskonačno.
Bog čeka nedjeljom u ljepoti svoje prirode, zvukovima i bojama, lahoru povjetarca i mirisu trave. No zamagljenoga i hipnotiziranoga pogleda, narod radije bira ekrane, zatvorene prostore u kojima ljepota Božjega stvorenja i svijeta nije dohvatljiva.
Bog čeka nedjeljom u svojoj riječi, u tekstovima koji nose u sebi Istinu. No umoran od ovozemaljskih briga, zatočen u materijalno i konzumerizam, narod radije čita efektne naslove koji ne iziskuju nikakav napor, a riječi Istine razlivene po knjigama duhovnih otaca, filozofa, mislilaca, u poeziji i prozi, književnosti ostaju po strani, čekaju da ih se pronađe.
Bog čeka nedjeljom u osamljenima, gladnima, tužnima i nemoćnima. Čeka da ga se pronađe i utješi. U nježnosti, strpljenju, milosrđu, u toplu jelu i prostrtu stolu, Bog čeka da dotakne čovjeka gladna utjehe i dobrote. Iz nemoći izlaska iz prividna komfora – kako bi se izliječio od tjednoga stresa na poslu na kojem zarađuje novac, da bi vikendom kupio ono što se ne može kupiti – puk ostaje bez davanja i primanja onoga najbitnijega, što liječi dušu i razigrava srce, a to je topla riječ, stisak ruke, riječi utjehe od bližnjega.
Ima li izlaza iz te situacije obmane i bijega od vlastite krhkosti i slabosti? Bog ima snagu izvesti svoj narod kao i onomad iz Egipta, otrgnuti Egipat, idolopoklonstvo iz naroda. To Bog ne može sam. Ona generacija u pustinji zbog toga je zastala i propala. Što je s generacijom današnjih dana? Ima li ona još snage ostaviti balast prošloga vremena, idola i ideologija, idolatrija raznim bogovima i krenuti za Kristom?
Nedjelja, dan Gospodnji, prilika je za novo buđenje, ostavljanje pustinje i idola u njoj te za nove korake prema Kristu i Otcu. Nedjelja je prigoda da na vrhuncima vlastitih pustinja, s dina i planina narod zazove Duha Svetoga da razbistri pogled, dadne snagu za nove korake, očisti doline od idola pa da zemlja rodi novim plodovima, korak dobije snagu za put, a oči bistar pogled. Nedjeljom se bolje čuje jeka krika za smislom i nebom. A Bog čeka tek na mali pokret, slabašan zov svoga naroda, pa da pokrene silu svoju i snagu te pohita da ga spasi. Je li ostalo imalo snage u puku Božjem da zazove silu i snagu Božju, da se spasi i iziđe iz pustinje te postane ponovno narod Božji?
