Hrvatski su građani već danima s pravom uznemireni zbog najava rasta inflacije, s kojom usporedno rastu i troškovi energenata, hrane, kredita… a plaće ostaju iste ili, bolje rečeno, vrijede sve manje. Da je izvjesno da prijeti nova svjetska kriza i pojačavanje rascjepa među bogatima i siromašnima dao je naslutiti i papa Franjo i nikako se ne može nazvati slučajnošću da je Sveti Otac u subotu 16. listopada pred virtualno okupljenim sudionicima drugoga zasjedanja Četvrtoga svjetskoga susreta pučkih pokreta izrekao poruke koje daleko nadilaze taj skup i tiču se svijeta koji kroči u novu neizvjesnost. Budući da se u govoru nije libio povezati i »grijeh struktura« sa suvremenim oblicima vladanja te je iznio niz poticaja iz riznice crkvenoga socijalnoga nauka, čiji su glasoviti promicatelji bili baš i utemeljitelji Europske unije – kojoj pripada i Hrvatska, Papine se poruke gotovo proročki tiču i političkoga i društvenoga života u Hrvatskoj.
Hrvatski vladajući u posljednje se vrijeme ljute na sve koji spomenu krizu i nastoje zabavljati javnost temama koje bi trebale odvući od osiromašenja hrvatskih građana, a po uobičajenijom obrascu vladanja čini se da za domaće probleme ponovno čekaju rješenja koja će doći izvana. No Hrvatska je umorna od takvih gašenja požara i još čeka na upravljanje koje će dovesti do rasta koji bi bio ponajprije generiran iznutra, vlastitim snagama, a ne baš uvijek ovisan o tuđoj pomoći. Sljedeći Papin poziv sa skupa doslovno je upućen svim vladama, političarima i strankama, pa i hrvatskima: »Neka se klone slušanja samo ekonomskih elita koje su tako često glasnogovornici površnih ideologija koje izbjegavaju istinska pitanja čovječanstva.« Koliko su se mnoge današnje vlade »odnarodile« može sugerirati i Papin poziv vladama da »predstavljaju svoje narode i rade za opće dobro«, i vrlo znakovito, da to čine »gledajući ljudima u oči«.
Na temelju Papinih apela mogla bi se oblikovati i neka pitanja koja se tiču sadašnjega života u Hrvatskoj. Kako se misli stati na kraj iskorištavanju građana koji su upali u dužničko ropstvo i onih kojima usred inflacije prijete nove ovrhe? Kako se suočiti sa sve većim brojem suicida u hrvatskom društvu? U kojoj su vezi milijunska sredstva nedavno pristigla iz Europske unije za pomoć ljudima nakon potresa i pandemije s građevinskim i bankarskim sektorom i odugovlačenjem obnove nakon potresa? Koja je povezanost neiskorištenosti hrvatskih poljoprivrednih potencijala ekološke proizvodnje i iseljavanja s monopolističkim strukturama velikih prehrambenih i farmaceutskih kompanija koje su zaposjele većinu hrvatskoga tržišta? Koja su jamstva da bi Hrvatska radiotelevizija preko služenja njezina novopredloženoga ravnatelja bila jamac prestanka promicanja paralelne stvarnosti, sprječavanja dezinformacije, ozloglašavanja, klevete i afirmiranja »bolesne privlačnosti skandala i nemorala«?
Sva ta pitanja dolaze iz perspektive socijalnoga nauka Crkve koji je nepopularan među elitama koje više mirišu na »grijeh struktura« nego na spasitelje. Oni su, rekao je Papa, »dio pletiva postistine kojim se želi poništiti svako humanističko traženje alternative kapitalističkoj globalizaciji«, dio »kulture odbacivanja i dio tehnokratske paradigme«. Papini apeli kao da su doneseni da se spriječi da oni koji su zaslužni za klizanje prema novoj krizi sutra ponovno »izvlače« svijet iz krize.
