Odlomak iz Djela apostolskih donosi sažetak o životu prve Crkve. Riječ je o jednom od više takvih sažetaka koji žele prikazati ideal života Crkve, a ne njegovo stvarno stanje. Doista, ovdje se čita o zajedništvu, pa i u materijalnim posjedima, no iz ostatka ove knjige vidi se da takvo zajedništvo nije bilo uvijek prisutno. Nisu ni apostoli bili međusobno o svemu jednodušni. Ipak, pisac Djela apostolskih u tom sažetku želi ponuditi sliku Crkve prema kojoj bi zajednica trebala težiti.
Tako on govori o apostolskom nauku u kojem treba prepoznati podsjećanje na sve što je Isus činio i naučavao. Kad govori o zajedništvu, rabi grčku riječ koinonia koja označava zajednički život. U kršćanskoj zajednici to je zajedništvo Kristova života kojim žive svi koji su u njega kršteni. Vertikalno zajedništvo s Kristom dovodi i do horizontalnoga zajedništva među onima koji su krštenjem preporođeni na novi život. Takvo je zajedništvo izraz kršćanske ljubavi, a ne nekim zakonom propisano zajedništvo dobara. U tom sažetku govori se i o lomljenju kruha, pri čemu znanstvenici raspravljaju je li to oznaka za euharistiju ili je riječ o jednostavnom zajedništvu stola. No, budući da se u nastavku kaže da su ti prvi kršćani u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu, može se u tome prepoznati euharistija. Naime, izraz »radost« izrečen je grčkom imenicom agalliasis koja označava radost mesijanskih vremena. Stoga je to lomljenje kruha bilo anticipacija mesijanske gozbe, djelomično ispunjenje Gospodinova obećanja s Posljednje večere da će ponovno jesti i piti sa svojim učenicima u kraljevstvu Božjem. Četvrti je element toga sažetka molitva. Vjerojatno se misli na sudjelovanje u redovitim dnevnim židovskim molitvama, što je uključivalo i hramsko bogoslužje. U sažetku se može prepoznati i podsjećanje na krštenje ako se govori o tome kako je Gospodin danomice zajednici pridruživao spasenike. To se događalo upravo po krštenju. Onaj koji čini tu promjenu u ljudima jest Gospodin. Njegova je inicijativa i njegovo je djelovanje.
Premda to možda na prvi pogled nije tako vidljivo, evanđeoski odlomak bavi se pitanjem koje je bilo goruće u Crkvi nakon vremena apostolâ: kako vjerovati u uskrsloga Gospodina, a da nema osobnoga iskustva njegova ukazanja. Evanđeoski događaj smješten je uvečer na sam dan uskrsnuća. Isus se već bio ukazao Mariji Magdaleni koja je radosnu vijest navijestila učenicima. Unatoč tomu, učenici su i dalje »u strahu« i iza zatvorenih vrata. U takvu tmurnom raspoloženju doživljavaju Isusovo ukazanje, a njegove prve riječi zajednici riječi su mira: »Mir vama!« Nakon što su ga prepoznali po ranama na rukama i na boku, učenici se raduju, te tako mir i radost postaju bitne značajke Kristove prisutnosti u njegovoj Crkvi. Drugo obilježje Crkve njezino je poslanje. Na sam dan Uskrsa Isus šalje svoje učenike kao što je njega poslao Otac. Upravo je Isusovo poslanje od Otca jedna od središnjih tema Ivanova evanđelja. On, kao poslanik, predstavlja Otca na zemlji, a ako sada šalje svoje učenike, to i oni postaju poslanici Kristovi i Otčevi na zemlji. Za takvo uzvišeno i odgovorno poslanje potrebna im je i posebna snaga. Stoga im Isus daje Duha Svetoga. Za razliku od Djela apostolskih, Ivanovo evanđelje već na sam Uskrs smješta događaj silaska Duha Svetoga, kao izravan dar Uskrsloga. Pripovijest o Tomi zvanom Blizanac u svojem središtu ima vjeru budućih naraštaja. On koji nije bio prisutan kad se Isus ukazao ostalim učenicima nije povjerovao, a Isus ponovnim ukazanjem nakon osam dana budi Tominu vjeru. Isusovo blaženstvo upućeno je ipak onima koji »ne vidješe, a vjeruju«, a to su kršćani svih vremena koji će primiti apostolsko svjedočanstvo. Svrha je i samoga evanđelja vjera u Isusa Krista i život u njemu.
U blagoslovu, kojim započinje drugo čitanje, Bog je bitno označen kao »Otac Gospodina našega Isusa Krista«. Kršćanin Boga prepoznaje, razumije i prihvaća po iskustvu Isusa Krista, a to iskustvo označeno je Božjim milosrđem koje je vjernike uskrsnućem Kristovim »nanovo rodilo na životnu nadu.« To se dogodilo »riječju Boga koji živi i ostaje«. Božja je riječ prikazana kao izvorište života, kao sredstvo našega preporođenja. Po njoj, njome poučeni, kršćani mogu djelovati po Božjoj volji, a u njoj za takvo djelovanje nalaze i snagu.
Životna nada o kojoj je riječ u odlomku predstavljena je kao »baština neraspadljiva, neokaljana i neuvela, pohranjena na nebesima«. To su buduća dobra života vječnoga namijenjena svima koji su se s vjerom predali snazi Božjoj, a ostvaruju se u »posljednjem vremenu«, to jest u razdoblju nakon Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Imajući tu dragocjenu nadu pred očima, kršćanin se doista može radovati, bez obzira na prolazne nevolje, trpljenja i progonstva, koja služe samo tomu da se njegova vjera još više učvrsti. Putovati životom iščekujući »Objavljenje Isusa Krista«, odnosno njegov drugi dolazak, znači postići »svrhu svoje vjere: spasenje duša«. To je temelj kršćanske nade.
Kršćanin tako živi u Crkvi u koju ga je Gospodin krštenjem pridružio, u kojoj uživa duhovno, ali i određeno materijalno zajedništvo, u kojoj raste s vjerom utemeljenoj na davnim i sadašnjim svjedocima, u kojoj prepoznaje početak ostvarenja nade i kraljevstva nebeskoga.
