Mongolija je kontinentalna azijska država, rijetko naseljena zemlja stepa, planina i pustinja, bez izlaza na more, a graniči s Rusijom na sjeveru i Kinom na jugu. Zbog zemljopisnoga položaja, pomalo surova prirodnoga okoliša, bogate povijesti, nomadskoga načina života većinskoga dijela stanovništva i sl. nije široj, pa ni hrvatskoj, javnosti potpuno nepoznata zemlja.
Naime, o njoj su snimljeni brojni dokumentarni filmovi i, osim toga, posebice je Europljanima poznata po Džingis-kanu, ujedinitelju mongolskih plemena i utemeljitelju mongolskoga carstva, koje je trajalo od 1206. do 1368., a prostiralo se čak do srednje Europe. Prema podatcima Svjetske banke od 2020. ima 3 200 000 stanovnika, od koji je 90 posto Mongola skupa s nekoliko etničkih podskupina: Halha, Derbeta, Bajata, Burjata, Zakhina i Dariganga, a od ostalih najviše je Kazaha, 3,8 posto. Službeni je jezik mongolski. Od 13. stoljeća pisali su posebnim ujgurskim pismom, a od 1941. koriste se modificiranom ćirilicom. Valuta je mongolski tugrik. Tijekom socijalističkoga razdoblja Mongolske Narodne Republike od 1924. do 1992. sve su vjerske zajednice bile progonjene, njihovi poglavari i intelektualci pogubljeni i poslani u logore u Sibir, a tek je 1990. nakon pada komunizma vraćena vjerska sloboda. Prema nacionalnom popisu stanovništva iz 2019., budistima se izjasnilo 47 posto stanovnika (riječ je o tibetanskom obliku budizma – lamaizmu), muslimanima 8 posto, šamanistima 3 posto, kršćanima 2 posto, nereligioznima 39 posto, uz 1 posto ostalih. Glavni je grad Ulan Bator, klima je suha, izraženo kontinentalna, a tijekom godine temperatura izrazito oscilira, što znači da je zimi prosječna dnevna temperatura oko -25 °C , a ljeti +25 °C. Samo je 10 posto zemlje šumovito, i to pretežito u planinama sjevera i zapada, a manje od 1 posto je obradivo. Privreda je agrarna, proizvodi se meso, mlijeko i vuna te na samo nekoliko promila površine nešto žitarica, krumpir i povrće. Ispod granice siromaštva i dalje živi oko 36 posto stanovništva.
Mongolija je među onih nekoliko država na svijetu u kojima katolici zbog zanemariva broja, prema statističkim normama, čine 0 posto ukupnoga broja stanovništva. Domaćih autohtonih katoličkih Mongolaca nešto je više od 350, koji se skupa sa 1000 inozemnih doseljenika okupljaju u 10 župa tamošnje apostolske prefekture.
Najpoznatija je katedralna župa s crkvom sv. Petra i Pavla, dakako, u glavnom gradu Ulan Batoru, koja je po zamisli arhitekta nalik na jurtu, prepoznatljivi tradicionalni šator kojim se koriste ne samo Mongoli, nego i drugi nomadi u stepama središnje Azije. Posvetio ju je 2003. kardinal Crescenzio Sepe, onodobni prefekt Kongregacije za evangelizaciju naroda.
Zadivljuje podatak, u usporedbi s brojem katolika u drugim zemljama, o relativno velikom broju župa, što upućuje na »plodno tlo« za Kristovu poruku među ljudima 18. države na svijetu po veličini, koja se prostire na 1 565 000 km2. To »matematičko čuđenje« vrijedi i za broj svećenika, kojih je 33, biskupijskih sedam i redovničkih 26, po kojem je jedan svećenik na 41 vjernika, što je doista rijetkost. Što tek reći, po statističkim podatcima iz 2018., za 44 redovnice nekoliko zajednica među tamošnjih 1350 vjernika, što je poželjan preduvjet za plodonosan pastoral!
Osim katedrale u metropoli Ulan Batoru, prema podatcima Ujedinjenih naroda, s nešto manje od 1,5 milijuna stanovnika, još je pet župa: sv. Sofije, čija je crkva zapravo obiteljska kuća pretvorena u liturgijski prostor, sv. Tome Akvinskoga, u čijoj se crkvi mise blagdanima i nedjeljom slave i na engleskom jeziku, zatim Dobroga Pastira, sv. Marije i sv. Obitelji. U unutrašnjosti su zemlje ustrojene još četiri župe, jedna je od njih Marije Pomoćnice, koju vode salezijanci, u trećem po veličini mongolskom gradu Darhanu s nešto manje od 90 tisuća stanovnika, poznatom po budističkom samostanu Haraginu, turističkom odredištu. I župna crkva Majke Milosrđa u Uvurhangaiju u središnjoj Mongoliji sa 30 tisuća stanovnika, u kojem se svake godine održava veliki festival konja, ne sliči kao katedrala na jurtu, nego je doslovce šator od životinjske kože. U drugom po veličini mongolskom gradu Erdenetu, smještenu na sjevernom dijelu zemlje, koji ima stotinjak tisuća stanovnika, u višekatnici na prvom katu smjestila se župa i malena crkvica Božje milosti. Župna crkva Samilosnoga Boga nalazi se u Zunmodu, gradiću sa 20 tisuća stanovnika 43 kilometra južno od glavnoga grada. U svima njima zadivljujući su oduševljenje i zauzetost za rast i raznovrsnost vjerskoga života, od redovitih klanjanja, biblijskih satova, Caritasa, vjeronauka, susreta odraslih, mladih i djece do izdavaštva. Stoga i ne čude ni brojni i konkretni plodovi, među kojima su i svećenička ređenja u mongolskoj katedrali, pa su tako za srebrni jubilej Katoličke Crkve u Mongoliji g. 2017. zaređeni 19. veljače đakoni Bernard Kambala Muana, član Kongregacije Bezgrješnoga Srca Marijina (CICM), i Antonius Werun, salezijanac. Kambala je rodom iz Demokratske Republike Kongo, a 2014. stigao je u Mongoliju, a Werun je iz Indonezije u salezijansku mongolsku misiju stigao 2010. Kada je već riječ o salezijancima, nije zgorega spomenuti da njih 12 djeluje u Mongoliji u tri župe/misije te da dolaze iz nekoliko europskih zemalja, Koreje i Filipina. Jedan je od njih 65-godišnji o. Simon Lee iz Južne Koreje, rođen u budističkoj obitelji, misionar koji već 20 godina služi u Mongoliji, a druga je tamošnja legenda salezijanski časni brat Krzysztof Gniazdowski, Poljak, koji je već 25 godina među mongolskim katolicima. Najprije je radio u Don Boscovoj tehničkoj školi u Ulan Batoru, koja nudi strukovne tečajeve automehaničarstva, zavarivanja, vodoinstalaterstva, dizajna i šivanja, uredske administracije i građevine. Tijekom dvaju desetljeća školu je završilo više od 1000 učenika, uglavnom siromašne djece. Potom je bio uključen u jedno sirotište za djecu u glavnom gradu, a trenutačno vodi strukovnu školu, osnovanu 2005., za 300 učenika u salezijanskoj misiji u Darhanu.
Za sve se župe, vjernike, svećenike, redovnice, katehiste i različite volontere skrbi 47-godišnji biskup Giorgio Marengo, rođen u talijanskom mjestu i središtu biskupije Cuneo. Za svećenika u redovničkoj družbi Misionara Konzolate, kratice IMC, zaređen je 2001. U Mongoliju je došao 2013., a za biskupa je zaređen 2020., nakon što je imenovan apostolskim prefektom Ulan Batora.
U katedrali sv. Petra i Pavla u mongolskoj prijestolnici Ulan Batoru 28. kolovoza 2016. dogodio se za tamošnju, ne malenu, nego minijaturnu, mjesnu Crkvu, bez pretjerivanja, gotovo nestvaran i prijeloman događaj – ređenje Enha Batara, prvoga domaćega sina svećenika u njezinoj povijesti. Novoređenik je izgubio otca u dobi od sedam godina, nakon nesreće, a krstio se u 12. godini zahvaljujući starijoj sestri, koja mu je približila Kristovu radosnu vijest. Nakon završetka škole htio je odmah ući u sjemenište, ali su mu rodbina i biskup preporučili da pričeka, pa je nakon nekoliko godina upisao sveučilište, na kojem je diplomirao biotehnologiju. Tek je nakon toga, 2009. godine, upisao bogoslovni studij u južnokorejskom Daejeonu kao kandidat Apostolske prefekture u Ulan Batoru. Za đakona je zaređen 2014. te se u siječnju 2016. vratio u Mongoliju, gdje je osam mjeseci vršio đakonsku službu, nakon čega ga je tamošnji biskup Wenceslao Selga Padilla zaredio za svećenika.
