U Zagrebu je u petak 5. studenoga u 87. godini preminula dugogodišnja umirovljena ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije Jelena Brajša, čije djelovanje, pogotovo u doba komunizma, u doba Domovinskoga rata i uopće u godinama nakon osamostaljenja Hrvatske, pripada u brojne epizode Caritasa kao ljubavi na djelu. Povijest Caritasa Zagrebačke nadbiskupije i djelovanje Jelene Brajše nerazdvojiva je od povijesti Glasa Koncila, budući da je djelovanje Caritasa nakon Drugoga svjetskoga rata obnovljeno 1967., kada je zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Šeper tada mladoj karitativki Brajši povjerio promicanje karitativnih djelatnosti »u krilu Nadbiskupije, u ozračju Glasa Koncila«. Stoga joj je i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić 2008. za njezin uspješan rad u Caritasu punih 39 godina uručio medalju s likom Majke Božje od Kamenitih vrata.
Ravnateljica Brajša često je bila na gošća na stranicama Glasa Koncila, a među njezinim posljednjim većim istupima je i razgovor objavljen u tjedniku u srpnju 2004., kada je zagrebački Caritas slavio 35 godina otkad mu je prvo dijete ostavljeno na brigu i skrb.
Naime, 8. srpnja 1969. djelatnike Caritasa iznenadilo prvo, pred vratima Nadbiskupskog dvora na Kaptolu 31 ostavljeno dijete. Događaji koji su prethodili prihvatu prvoga djeteta duboko su bili urezani u sjećanje tadašnje ravnateljice Caritasa Zagrebačke nadbiskupije Brajše koja je od početka živjela s tom djecom i za tu djecu.
Tada je u razgovoru za Glas Koncila poručila: »Na samo Petrovo 1969. bila sam u katedrali. Poslije mise časna sestra je na mikrofon rekla: ‘Ako je gospođa Jelena Brajša u crkvi, molim neka dođe u sakristiju.’ Stresla sam se i prestrašila jer nisam mogla znati tko me mogao tražiti i što je tako hitno da ne može pričekati. U sakristiji me dočekala mlada djevojka koja je bila trudna, i to možda punih osam mjeseci. Iz južne Dalmacije došla je u Zagreb i molila me da je prihvatim. Svi smo bili iznenađeni jer nismo još bili spremni na takve ‘akcije i programe’. Prihvatili smo djevojku i do poroda je udomili kod jedne gospođe. To je bio prvi kontakt s trudnom ženom i dočekom novoga života u našoj sredini.
Ni tjedan dana nakon toga, u jutro 8. dana mjeseca srpnja u kutiji od banana našli smo dijete pred vratima našega ureda na Kaptolu 31. Kao što je trudnica došla moliti za pomoć, i to je dijete tražilo pomoć, da ga spasimo. I tako je uloga Caritasa Zagrebačke nadbiskupije od prvih dana imala posebno pred sobom zahtjev od Boga i ljudi da se brinemo za djecu.
Glas da Zagrebački Caritas prima djecu širio se nevjerojatnom brzinom. Budući da su mediji Crkvi bili posve nedostupni, nije bilo toga novinara i toga medija koji je mogao proširiti vijest da na Kaptolu primamo djecu. Broj djece stalno je rastao, a u Caritasovu obitelj primana su sva, ali doslovce sva djeca. Majke su najviše ostavljale bolesnu i djecu s invaliditetom, a Caritas je onda skrbio za njih. U prvo vrijeme djecu smo smještali po obiteljima, no došlo je doba kad više nismo lako mogli udomljavati djecu. U prvoj godini rada primili smo šezdeset petero djece!«
Budući da se broj djece iz dana u dan povećavao, prostor u kojem bi brinuli za djecu bio je velik problem. Prisjetila se toga tadašnja ravnateljica Brajša: »Išla sam kardinalu Kuhariću da mi pomogne naći prostor u kojemu bismo skrbili za djecu. On mi je rekao da mi može dati samo svoju sobu. No rekla sam mu da nisam došla po njegovu sobu – jer na kraju Nadbiskupskoga dvora postojale su sobe na kojoj prozori gotovo nikada nisu bili otvarani – znači da ondje nitko ne živi. Tako sam mu stavila ‘bubu u uho’. Odmah je zvao ekonoma Pukljaka koji mi je rekao: ‘Da si bedasta znao sam, ali tako bedasta da hoćeš na Nadbiskupski duhovni stol dovesti djecu – to još nisam znao.’ To sam ‘progutala’ jer vjera bez djela ne postoji! Tako smo dobili jednu sobu pa drugu i treću – tako da je uskoro cijeli prvi kat bio naš. Djeca su ondje bila sve do ‘90. godine kad smo se mogli preseliti na Savicu u kojoj danas imamo kuću u kojima žive mala i tek rođena djeca.
Sami počeci bili su jako teški. Borili smo se s prostorom, a djeca nisu imala nikakvu zdravstvenu zaštitu, i bila su jako boležljiva. Stalno smo tražili pomoć jer tadašnjih 10 zaposlenih žena u Caritasu nisu bile zdravstvene djelatnice.
Početkom 70-ih godina sve se toliko raširilo da smo od Nadbiskupije dobili stari razrušeni župni dvor u Oborovu, a onda nam je pokojni župnik iz Vugrovca ponudio na korištenje pola svoje štale jer više nije imao namjeru držati blago u njoj. U drugoj su polovici štale bila mrtvačka kola za koja smo izgradili garažu pa je uskoro cijela štala bila ‘naša’. Danas je to velika obiteljska kuća. Imali smo velikih problema s gradnjom jer nismo mogli dobiti građevinsku dozvolu pa smo u kratkom roku morali podignuti kuću do krova jer jedino tako smo mogli dobiti potrebnu ‘papirologiju’. U gradnji su nam puno pomogli bogoslovi. Gradili bismo u petak popodne, subotu i nedjelju nastavili, a dva su nam puta bagerom srušili sve ono što smo izgradili.
Godine 1983. u Oborovu smo otvorili Centar za radnu terapiju i rehabilitaciju ‘Sv. Vinko Paulski’. Za vrijeme najgorega rata 1991. djeca su s Kaptola zbog sigurnosti preseljena na Savicu-Šance u novootvorenu kuću. U jesen 1994. brojni dobročinitelji udružili su snage, osobito Austrijski Caritas, pa je otvoren Caritasov dom za djecu žrtve rata u Brezovici. Danas Caritas ima 33 kuće i ustanove u kojima se nalaze najpotrebitiji u našem društvu.«
»Odnos Kardinala Kuharića s djecom bio je zadivljujući. Svakodnevno ih je obilazio, a kad bi mu u posjet dolazile delegacije sa svih strana, uvijek bi ih dovodio da vide djecu. Od ulaza u dvorište iza katedrale svi su odmah morali shvatiti da tu žive djeca – jer pelene su se sušile po cijelom dvorištu.«
Ravnateljica Brajša govorila je i o manje lijepim događajima s kojima se susretala tijekom 35 godina rada s djecom. Često je pozivana na informativne razgovore, a čak su je i lažno optužili da je ugušila jedno dijete. No, jasno da od toga nije bilo ništa, a kasnije joj je čovjek koji ju je zvao na te »razgovore« rekao: »Tko bi nam vjerovao da je Jelena Brajša ugušila dijete!«
Tri i pol desetljeća skrbi za djecu bilo bi nemoguće bez suradnika koji su zajedno s ravnateljicom Brajšom brinuli za djecu. »Do 1990. imali smo kapacitet za 70-ero djece, a u to vrijeme prve suradnice bile su sestre Kćeri Božje ljubavi. Dobile smo pomoć od 2 do 3 sestre koje su radile s djecom. I karmelićanke s Vrhovca 29 imale su uvijek sobu za našu djecu. Bila je i jedna prekrasna žena u Ilici koja je u Centru za socijalnu skrb bila zadužena za zdravstvenu zaštitu. Pomogla je da mnogo djece dobije zdravstvenu zaštitu, iako od strane države nikada nismo bili priznati. Uvijek se našlo dobrih ljudi. Puno mi je pomogla moja rodbina, braća liječnici i njihovi prijatelji. Odlično smo surađivali i s pokojnom doktoricom Linarić te s doktoricom Dubravkom Lipovac iz bolnice u Klaićevoj. Vrlo brzo dobili smo prekrasnu medicinsku sestru Anđelu Vlah koja je cijeli svoj život dala za djecu.«
U razgovoru za Glas Koncila Brajša je rekla da se ne brine za budućnost Caritasovih ustanova jer »u njima rade sjajni ljudi koji, prije svega, prema djeci pristupaju s mnogo ljubavi«. Vjerojatno je upravo ljubav ta koja je u očima javnosti Caritasove domove za djecu učinila ustanovama od povjerenja. Ravnateljica Brajša je zaključila: »Majke su nama ostavljale djecu jer su znale da to činimo u Božje ime te da smo vjerska ustanova, a ne neko društvo ili državni dom. Za koju godinu, otkako smo počeli primati djecu, socijalni radnici i sami su nam slali majke s djecom. Iako su im zabranili da kažu tko ih je poslao, na kraju se u Caritasu ipak sve saznalo. Službeno nisu smjeli djecu smještati kod nas.«
