– Hajd’ konačno su se i ti tvoji, mislim i moji, hoću reć’ naši biskupi javili o toj koroni i cijepljenju! – još zamaskiranoga do ispod nosa dohvatio me se pred dućanom »Tompa«, moj najdraži uskrsno-božićno periferni vjernik (premda nisam siguran je li to ona Papina periferija). – I baš su lijepo biskupi napisali da treba uzeti u obzir razloge onih koji se ne žele cijepiti. Mislim, nisu baš mogli znati da se ja ne želim cijepiti zato kaj sam srčani bolesnik sa žilama poštopanima kak kalodont bez čepa, da mi je čak i moj kardiolog, onak’ potajice da »medicinka« ne vidi, napravil grimasu kak’ da je spil kiseliša kad sam ga pital moram li se cijepiti. Ali, fino su napisali kak’ sve to s cijepljenjem mora biti bez prisile i ucjene, baš dragovoljno. I onda, to me i ne čudi, u TV-vijestima to je bila valjda 43. vijest po redu, kraća od najkraće i odmah popraćena prilogom za novi uzgoj koronastraha. Ali, a to me čudi, već idućega dana jedan je biskup na društvenim mrežama imal potrebu napisati »korekturu« zajedničke izjave pa napisati samo svoju, i to dost’ drugačiju?! A slično je uvijek: kad je nešto o braniteljima i ratu, javi se i »solira« drugi biskup; kad je riječ o strankama, onda se javljaju po mrežama kak’ da su zastupnici cijeloga političkoga kutomjera! Kaj ti veliš na to? Znam, reći ćeš da ti, »stara konzerva«, ne pratiš društvene mreže, al’ meni je to…
Ma, umjesto tih društvenih dao bih ja njima opet ribarske mreže, kao što su ih imali prvi biskupi, apostoli! Pa nek’ ih krpaju, nek’ se time zabavljaju nakon zajedničkih izjava…
– E, sad sam te ulovio! – a doista i jesam, u trenu kad je pokušao udahnuti novu dozu smoga. – Pa i apostoli ribari te su svoje mreže bacali svaki za sebe, i u njih hvatali nove Isusove učenike! A ovi danas, »bacaju« te društvene mreže, iz istoga razloga, ali opet svatko na svoj način. No i ti apostoli koje zazivaš, nisu ni oni baš uvijek bili svi tako suglasni kako bi ti želio i mislio! Nije li pod Isusovim križem ostao samo jedan jedini, nije li ga onaj glavni i prvi triput zatajio?… Judu ne ću ni spominjati jer taj se sam otpisao, ali i onaj tvoj imenjak, Toma, nije li bio sasvim na svoju ruku?! Nije htio vjerovati ono što su mu svi drugi apostoli, ti bi rekao biskupi, zajednički govorili da je, »crno na bijelo«, uskrsnuli već među njima stajao! Čudak. A opet ih je Isus sve volio, sve razumio i prihvaćao, i od svih svoje prve biskupe, pa i mučenike učinio! A ti, ne prihvaćaš, samo ruješ…
– Sad bi ti da sam ja kak’ Isus?! Pa ja sam čovjek! Al hajd’, imaš pravo u jednu ruku… – smekša kompa Tompa. – Dobro… najvažnije je da su biskupi, kao pastiri, skup’ s nama u toru, da znaju zašto mekećemo, da nas čuvaju od vukova, tak’ da ostanemo jedno stado, što veće… Samo, znaš, trebaju jasnije ograditi tor, osobito na mjestima gdje su provalije…
– Idi, idi Tompa, prije nego dođemo do bodljikave žice!
