Biskupsko ređenje svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije mons. Fabijana Svaline, koji time postaje srijemski biskup koadjutor s posebnim ovlastima, zakazano je za nedjelju 21. studenoga u katedrali u Srijemskoj Mitrovici po rukama tajnika Svete Stolice za odnose s državama nadbiskupa Paula Richarda Gallaghera. U pripremama za ređenje, dok je još u tjednu prije ređenja bio u Zagrebu, rado je za Glas Koncila progovorio o novoj službi, malobrojnoj katoličkoj zajednici u Srbiji te kršćanstvu koje se u Srijemu živi stoljećima.
Već sam gotovo dva desetljeća vezan uz biskupe kroz različite službe: prvo kao odgojitelj u Međubiskupijskom sjemeništu na Šalati, potom kao tajnik nadbiskupa Marina Srakića i kancelar Đakovačko-osječke nadbiskupije, a na poseban način kroz službe u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, gdje sam bio gotovo u svakodnevnom susretu s brojnim hrvatskim i drugim biskupima. No obavijest o imenovanju za biskupa bila je za mene veliko iznenađenje. Nakon zatraženoga vremena promišljanja i razgovora s osobama od povjerenja prihvatio sam biskupsku službu gledajući ne osobno, nego veće dobro. To je dobro Crkve u Srijemu, pa jednim dijelom i hrvatskoga pitanja u Republici Srbiji, no ne bih htio isključiti ni druge narodnosti i vjernike, poput Mađara i Nijemaca koji žive na području Srijemske biskupije.
Dolazio sam i službeno i privatno u Srijem pa poznajem osnovne potrebe, gibanja i okolnosti koje su tamo prisutne, ali svakako najbolji uvid imaju biskup Đuro Gašparović i svećenici, njih 15 u Srijemskoj biskupiji. Situacija nije ništa drugačija negoli je u drugim dijelovima Europe, pa tako i Hrvatske. Velik broj Hrvata i drugih katolika s područja Srijemske biskupije – dobivši dokumente matičnih zemalja – iskoristio je priliku te se iselilo tražeći bolje prilike za život u drugim europskim zemljama. Velik broj vjernika raseljen je i u Domovinskom ratu, neke su župe doslovno ispražnjene, nema više ni jednoga vjernika, a do tada su bile hrvatske i katoličke zajednice.
Upravo tu malobrojnost vidim kao izazov u pastoralu, posebice za biskupa, da pokušam očuvati »malo stado«, okupljati, gajiti nadu i povjerenje u bolje sutra. Ono što nas Crkva oduvijek u evanđelju uči: imati povjerenja u Gospodina da će nas, na kraju vremena i u konačnici, spasiti i izbaviti. Pouzdajem se u Gospodina da će nas nadahnuti na primjeren odgovor, da Crkva vjernicima bude svojevrsna sigurnost i kompas.
Pastoralni naglasak svakako ću staviti na strukturiranje biskupije u njezinu stvarnom središtu u Srijemskoj Mitrovici. Također pastoralni naglasak treba usmjeriti prema najvećim sredinama, poput Novoga Beograda i Zemuna, gdje postoji najveći broj katolika – i onih poznatih i nepoznatih. Tamo imamo potrebu za pastoralnim prostorima kako bi se mogla okupljati vjernička zajednica, kako bi se mogli ostvarivati projekti, pa i oni ekumenskoga karaktera.
Njezina je specifičnost to da je zaista krajevna biskupija. U naslovu Srijemska biskupija zauzima cijelo područje Srijema – ne ono povijesno, nego sadašnje – a neke su druge biskupije nazvane po gradovima. Zanimljiva je činjenica da je samo jedan grad na području biskupije, a to je Srijemska Mitrovica. Dio Srijemske biskupije jesu i Zemun i Novi Beograd koji su administrativno dio Beograda, a tu su i veća mjesta – koja bi u hrvatskim prilikama bila veći gradići – poput Ruma, Šida, Stare Pazove, Petrovaradina… Katolici su trenutačno manjina u Srijemu, računa se da ih ima oko 5,5 posto, što je 40-ak tisuća katolika na prostoru na kojem živi oko 700 tisuća stanovnika. No nije uvijek bilo tako. Katolici Hrvati, Nijemci i Mađari bili su autohtono stanovništvo dok je Srijem bio dio Austrougarske Monarhije te kasnije sve do 1945. godine kada je taj dio pripao autonomnoj pokrajini Vojvodini. Velik je dio stanovništva otišao – ponajprije njemačko, a onda dijelom i hrvatsko i mađarsko stanovništvo, ali i drugi koje su tadašnje komunističke vlasti protjerale. Struktura stanovništva bitno se promijenila i sada je situacija drugačija.
Ne smije se zaboraviti važna činjenica da su katolici, pa i Hrvati, prisutni u Srijemu, u Subotičkoj i Zrenjaninskoj biskupiji, u Beogradskoj nadbiskupiji, u Kosovu i drugim područjima bivše države. Htio bih pozvati naše biskupe u Hrvatskoj da i dalje gaje osjećaj blizine, zajedništva i stvarne brige za potrebe Crkve na tim prostorima, pa i konkretno dodjeljujući pokojega dobroga svećenika Srijemskoj biskupiji kako bismo s novim silama i snagama dali zamašnjak postojećoj situaciji.
Za dobro vjernika i Crkve otvoren sam za suradnju i uspostavljanje mostova s vlastima u Republici Srbiji, ali naravno tu je i suradnja s Crkvom u Srbiji kojoj geografski pripadamo, no ne smiju se zaboraviti ni korijeni i povezanost s Crkvom u Hrvatskoj, posebno s Đakovačko-osječkom nadbiskupijom s kojom smo stoljećima povezani.
Imamo zajedničke korijene i povijest, barem onih 1050 godina. Vidim veliku mogućnost građenja mostova upravo na tim temeljima. U svojem biskupskom grbu htio sam naglasiti tu dimenziju simbolikom mosta, poveznicom istoka i zapada, jer se na ovom području sjedinjuju istočna i zapadna Crkva. Ovih dana posjetio sam episkopa bačkoga Irineja i službeno ga pozvao na biskupsko ređenje. Postoje kontakti i od ranije, a moja je želja da nastavimo suradnju i njegovanje zajedništva i u budućnosti. Među vjernicima – koliko mi je poznato u središtu biskupije u Srijemskoj Mitrovici – brojni pravoslavni i katolički pjevači sudjeluju na katoličkim misama i pravoslavnim liturgijama glazbom uljepšavajući slavlja. Pripadnost vjeri trebala bi nas više spajati negoli razjedinjavati. Postoje i drugi oblici suradnje, ljudi su upućeni jedni na druge. To treba i dalje njegovati i čuvati kao vrijednost.
Obilježje mojega svećeničkoga života posljednjih godina bio je Caritas, služenje potrebitima u različitim segmentima. Tu sam vidio živu potrebu da Crkva bude prisutna uz maloga čovjeka, kada se mnogi pojave i nestanu, Caritas je taj koji je uvijek uz potrebitoga. To ću pokušati svjedočiti i ostvarivati kao dio ciljeva kroz svoje buduće biskupsko služenje. Slika biskupa nije ista kao ona kao prije 20 godina ili još i ranije u vrijeme Strossmayera. Ulogu biskupa u današnjim prigodama ocrtava papa Franjo kada traži da budu zaista pastiri u punom smislu te riječi. Iako je taj naziv pomalo arhaičan i stran, nekima i neprihvatljiv, podrazumijeva blizinu prema čovjeku, različitim potrebitima – u materijalnom i duhovnom smislu. Pa i ovo da su »malo stado«, pastir mora biti uz to »malo stado«, biti blizak malomu čovjeku, svakomu čovjeku. Velika je briga biskupa da se svatko afirmira u onom što jest.
