Veliki prosvjed u subotu 20. studenoga održan na središnjem zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića okupio je nekoliko desetaka tisuća hrvatskih građana. Iako ga je formalno okupilo nezadovoljstvo zbog uvođenja mjera povezanih sa sprječavanjem širenja zaraze koronavirusa, on se zapravo preobrazio u ozbiljno društveno upozorenje koje nadilazi sadašnju pandemijsku krizu.
Prvo što je iznenadilo bio je velik broj okupljenih građana, a iznenađenje je utoliko veće što iza toga prosvjeda ne stoji neki očito jak organizator. Naime, u demokratskom društvu u kojem postoje desetci nevladinih udruga, sindikata i drugih organizacija neobično je da nema predstavnika organizatora koji bi s vlastima sjeli za stol, izložili zahtjeve i, najblaže rečeno, vidjeli što se može učiniti.
Drugo je iznenađenje heterogenost okupljenih, među kojima su bili politički i »lijevi« i »desni«, i vjernici i agnostici i ateisti, i mladi i stari, a ponajviše »obični ljudi«. Poruke koje su ondje izricane iz različitih spektara – od zdravstvenih poruka do političkih – mogle bi čak promijeniti zajednički nazivnik prosvjeda.
Naime, ponekad i uz grub rječnik, prosvjed je izišao iz okvira kritiziranja javnozdravstvenih mjera i prebacio se u propitivanje propusta iz općedruštvenoga i političkoga područja. Zato sadašnjim vlastima možda čak i odgovara sužavati prosvjed na pitanje testiranja i cijepljenja jer to je prostor na kojem je lakše manevrirati nego prihvatiti da je do prosvjeda došlo i zahvaljujući višegodišnjemu generiranu nezadovoljstvu zbog manjka transparentnosti ne samo u vođenju krize, nego i u vođenju države uopće, ali i zbog niza koruptivnih afera koje ne jenjavaju. No čini se da je pogrješno tvrditi da je to bio prosvjed za »rušenje vlasti« jer rušiti se može samo onda kad se zna da postoji snaga za novo građenje – a tako ozbiljno oblikovane i strukturirane demokratske snage još nema na vidiku. Veća je vjerojatnost da je riječ o pritisku na vlast koja, istini za volju, nije po mjerama najstroža u Europi, ali se našla u problemima koji nisu rješivi ni uz pristigle stotine milijuna europskih sredstava za nošenje s krizom. Stoga je teško razlučiti klupko svih interesa koji su se, mimo vapaja okupljenih građana, sastali na središnjem zagrebačkom trgu.
Iako su se posljednjih dana neki već pomirili da se papa Franjo ne će osvrnuti na prosvjede koji se ne samo u Hrvatskoj, nego i diljem Europe održavaju protiv uvođenja mjera, on je to neizravno učinio u petak 19. studenoga pred članovima institucija koje odlučuju o dobitnicima Nobelovih nagrada. Poručio je da dugačka pandemijska kriza stavlja na tešku kušnju sposobnost vođenja dijaloga s drugima, što nehotično može ići na ruku »kulturi ravnodušnosti«. Takva kultura nije humana jer stoji nasuprot brojnim oboljelima i umrlima, ali i djelatnicima u zdravstvenom sustavu, koji već mjesecima iz ljubavi prema čovjeku spašavaju živote ljudi pogođenih posljedicama zaraze. Papa je poručio da dijalog nije sinonim za relativizam jer »društvo je to plemenitije što više gaji traženje istine te je ukorijenjeno u temeljnim istinama; posebno kad prepoznaje da svako ljudsko biće posjeduje neotuđivo dostojanstvo«. Tim je riječima Papa, koji je ranije dao smjernicu vjernicima nedvosmisleno poručivši da je cijepljenje čin ljubavi, sada ponudio dijalog kao novi lijek za nošenje s nuspojavom pandemije – »kulturom ravnodušnosti«.
