Poput kapi u slapu glasovitoga hrvatskoga pjesnika može se na prvi pogled činiti zagrebačko Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište i njegovih 98 bogoslova u usporedbi sa, prema vatikanskim statistikama, sadašnjih 115 tisuća mladića diljem svijeta koji se spremaju za svećenički poziv. No gledano iz perspektive »razvijenoga svijeta« gdje iz godine u godinu opada broj svećeničkih zvanja i gdje je senzacionalna vijest kada bogoslovija u višemilijunskom gradu dosegne brojku od 80-ak kandidata, zagrebačka bogoslovija nikako se ne može smatrati majušnom. Svojevrsno čudo koje se događa na zagrebačkom Kaptolu, samo nekoliko koraka od potresom ranjene katedrale, ulijeva razloge za nadu.
Na hodnicima su nas dočekali osmijesi i srdačnost bogoslova. Kao što i njihove vršnjake na sveučilištima i fakultetima s prvim znakovima hladnih dana prate i prve obveze – predavanja, ispiti i seminari – formacijska godina 2021./2022. u tjednu kada studeni polako dolazi bliže prosincu već je uobičajeno uigrana i za zagrebačke bogoslove. »Radni dan« započinje misom i jutarnjom molitvom u 6.20, nakon čega slijedi doručak i odlazak na fakultetska predavanja koja na KBF-u započinju u 8.15. Za one ustrajnije dan može započeti i ranije – već u 5.30 u bogoslovnoj je kapelici Presvetoga Srca Isusova na adoraciju izloženo Presveto. Fakultetska predavanja otprilike traju do podneva, nakon čega slijedi ručak, popodnevni odmor i vrijeme za učenje sve do predvečer kada se nižu susreti s odgojiteljima, molitve… Uobičajeni radni dan završava oko 22 sata, kada je »gašenje svjetala«, slikovito je i kratko skicirao glavne aktivnosti u »radnom tjednu« na Kaptolu bogoslov Krešimir Bušić
Osim spomenutih 15 bogoslova prve godine, na drugoj je godini njih 12, na trećoj 21 (od kojih su dvojica na studiju u Rimu), na četvrtoj 18, na petoj 15, a uz 81 bogoslova u zajednici zagrebačke bogoslovije je i 17 đakona.
No bogoslovija je puno više od života po rasporedu sjemenišnoga kompleksa. »Zajednica mora imati jasan raspored kako bi mogla funkcionirati, ali za kasniji život izvan bogoslovije važniji je način kako će se kandidat organizirati. To počinje od njegove sobe. Ono što sam imao prilike naučiti od starije subraće, među kojima su danas mnogi i zaređeni za svećenike, jest da striktan život u okviru nekih brojaka i strogo držanje nekih planova i rasporeda koji bi bili sami sebi svrha donosi propadanje osobe, a to ni u kojem slučaju nije smisao naše zajednice. Ne zatvoriti vrata vanjskomu svijetu, društvu izvana – to ne smijemo zaboraviti«, nadovezao se bogoslov Domagoj Topić, koji je došao iz sesvetske župe Svih svetih, a uključen je i u niz aktivnosti bogoslovije i zagrebačkoga KBF-a. »U bogosloviju smo svi došli više-manje ne poznajući se od ranije. A kako kaže narodna poslovica – ‘sto ljudi, sto ćudi’. Najednom smo se našli u stvarnosti u kojoj moramo živjeti skupa, prema nekim pravilima i uz odgojitelje kojima ne možemo više kao kod kuće zalupiti vratima ili raspravljati: ‘Pa zašto ne mogu van, zašto ne mogu dobiti ovo ili ono…’ Ne možemo se svađati, ali možemo razgovarati i tako se zapravo odgajamo, i mi bogoslovi i naši odgojitelji, znajući da nitko od nas ne može biti savršen«, dodao je bogoslov Topić.
Govor o razlikama između života pod obiteljskim krovom i života u bogosloviji otvara pitanje prati li život bogoslova nostalgija za rodnim krajem, roditeljima, braćom i sestrama, prijateljima… Sudeći po njihovim odgovorima, upravo je zajedništvo i cjelokupna svakidašnjica na bogosloviji »amortizer« za takve osjećaje. »Nije mi trebalo puno da se prilagodim svemu na bogosloviji. Bogoslovnu zajednicu smatram svojom obitelju. Jasno, lijepo je vratiti se kući i biti sa svojim prijateljima, obitelju, ali moram priznati da se nikad nisam sasvim uklapao, uvijek sam svojim ponašanjem odudarao od svojih vršnjaka i drugih poznanika. Neki se nisu ni iznenadili kada sam se odlučio za svećenički poziv s obzirom na to da u bližoj obitelji imam dva zvanja. No na bogosloviji sam osjetio da je to mjesto kojemu pripadam, gdje vlada posebna vrsta zajedništva«, pojasnio je bogoslov druge godine Mislav Juraković iz župe Mučeništva sv. Ivana Krstitelja u Zapolju kraj Nove Gradiške.
Osim rektora bogoslovije mr. Željka Faltaka u duhovnoj, ljudskoj i intelektualnoj formaciji bogoslova sudjeluju Josip Đurin i Mario Dukić kao prefekti te Anto Pavlović i Ivan Grbešić kao duhovnici te Vlado Razum kao vanjski duhovnik. Upitan po čemu se današnje vrijeme formacije svećeničkih kandidata razlikuje od njegovih, ne tako davnih dana na zagrebačkoj bogosloviji, odgojitelj Đurin odgovara: »Prije svega pitanje tehnike – nije bilo toliko medija, interneta, društvenih mreža… Sadržaja kojima smo sa svih strana bombardirani. U toj velikoj ponudi bogoslovima u odgoju treba naglašavati autentičnost.« Autentičan je onaj koji je dobar i pravedan prema drugima, ali i prema sebi samomu, iskren »u prepoznavanju ima li doista poziv ili se ovdje našao jer želi ostvariti planove i očekivanja drugih, bilo obitelji, bilo župnika i župne zajednice«, dodao je odgojitelj Đurin. Tako bogoslov nije bogoslov samo na misi u kapelici, on je to i u kafiću, vani, bilo gdje drugdje…Osim susretima na fakultetu i sudjelovanjem u izvannastavnim aktivnostima kojih također ne manjka, bogoslovi svoje kontakte s »vanjskim svijetom« ostvaruju i tako što pomažu po župama, od administracije do vjeronauka i kateheza. Ne treba izostaviti – premda ih imaju prilike rijetko konzumirati u vremenu pandemije i raznih ograničavanja okupljanja – ni aktivnosti poput sudjelovanja u Bogoslovskom oktetu, »Ben(d)u Sirahu«, tamburaškom sastavu, dramskoj skupini, planinarsko-hodočasničkoj skupini… Bogoslovima je na raspolaganju i bogata knjižnica i čitaonica. Prašina na koricama knjiga i dugim policama knjižnice nije sastavni dio inventara, čak ni među »strašnim« nizovima poput »Velike povijesti Crkve« Huberta Jedina, što govori da knjižnica ima i svoj krug marljivih i redovitih čitatelja među bogoslovnom zajednicom. Nadalje, i bogoslovija nudi prilike za različite opuštene aktivnosti. Prostrana i suvremeno opremljena dvorana, koja uključuje i teretanu, poprište je velikih okršaja u malom nogometu, košarci, odbojci… Mnoge će iznenaditi i interni bogoslovni »kafić« koji se naziva i »koinonia« (od grčke riječi za zajedništvo) u prizemlju bogoslovije. Njegovom ekonomijom i ponudom upravljaju bogoslovi.
Među petnaest novopridošlih kandidata od ove je jeseni i bogoslov Ivan Brkić iz župe sv. Petra i Pavla u Kašini, čija biografija pomalo odskače od onih koje su uobičajene za bogoslove prve godine. Rođen 1993. godine, prije nego što je došao u zagrebačku bogosloviju završio je Kineziološki fakultet. Tri je godine živio s obitelju, kojoj je pomagao oko njihove dvoje djece s autizmom, a svoja je znanja iz svijeta športa rado i drugdje ulagao u pomaganje djeci i odraslima s različitim teškoćama. »Vjerujem da se na tom putu u meni javila klica svećeničkoga poziva. Taj je poziv pet-šest godina uvijek lebdio, uz moj rad s djecom i osobama s teškoćama nešto je nedostajalo… Postavljao sam si pitanje trebam li postati svećenik, a ta je odluka do kraja dozrjela prošle godine. Vjerujem čvrsto da sam pozvan na svećeništvo, samo ostaje pitanje na kakvo me točno svećeništvo Bog poziva, što ima u planu za mene…
Vjerujem da će se to kroz pet godina u bogosloviji iskristalizirati i da ću dobiti svjetlo Duha kojim pravcem trebam ići«, objašnjava bogoslov Brkić.
Njegov subrat Sebastijan Žibrat vrijeme u bogosloviji vidi kao veliku duhovnu avanturu, koju iz dana u dan prate i usponi i padovi. »Želim zadržati poniznost. Naime, nisam došao ovdje s čvrstom odlukom što želim biti, ovdje sam jer sam osjetio poziv, Bog me potaknuo u jednom trenutku moga života na nešto«, rekao je Žibrat i dodao: »Ne smatram ovakav način života nekakvom žrtvom u smislu udaljavanja ili odricanja od vanjskoga svijeta – jer upravo smo u taj svijet pozvani ići. Čovjeku današnjice možda je teško shvatiti duhovnost i možda je teško biti duhovan u današnjem svijetu, štoviše po mjerilima modernoga svijeta mi koji osjećamo duhovni poziv na neki smo način i čudni.«
Opisujući svoj svakodnevni rad i susrete s bogoslovima, rektor zagrebačke bogoslovije mr. Željko Faltak govori u epitetima. »Što se tiče svećeničkih zvanja i formacije svećenika, možemo biti zadovoljni i Bogu zahvalni. Veličina naše bogoslovije govori i o zdravu društvu jer iz društva dolaze zvanja. Društva koja imaju krizu zvanja pokazuju i znakove društvene krize. To ne znači da Bog u drugim društvima ne zove, nego ljudi možda nemaju ambijent u kojem bi prepoznali zvanje ili pak potporu da mu se odazovu nakon što ga prepoznaju. Zvanje nije dar pojedincu za njega samoga, nego je to dar kojim ga Bog stavlja u odnos prema drugomu. Zato je zajednica vrlo važna. Po plodovima zvanja možemo vidjeti i kakav je pastoral u nekom društvu«, rekao je. Nit vodilja njegove »filozofije« odgoja bogoslova jest ispravno shvaćanje slobode. »U vremenu konzumerizma treba neprestano otvarati oči za slobodu. Dakle, Bog nas je stvorio kao osobe, koje imaju mogućnost zdrave upotrebe razuma i slobodu. Sloboda je dar koji svaka osoba treba otkriti. Slobodan sam jedan dan učiniti nešto, ali iz te slobode proizlazi i shvaćanje odgovornosti«, dodao je rektor Faltak i usporedio današnji način života ljudi sa »stilom supermarketa«: »Imamo sve moguće proizvode za izabiranje, no nema nikakvih društvenih barijera koje pojedincu nešto ne bi dopuštale. Dakle, imamo izbor reći: ‘Slobodan sam i mogu ići putom propasti ili putom onoga za što me Bog stvorio.’ To je ključ svega i takav pristup u odgoju ne tiče se idućih pet godina, nego načina kako ćemo živjeti idućih 55 godina«, zaključio je rektor Faltak.
