Kriza zapadne civilizacije u Europi u dubokoj je vezi s obezvrjeđivanjem tradicionalnih vrijednosti i sve jačom prisutnošću nihilističkih i hedonističkih pogleda na život. Dio zapadnih nihilista pod utjecajem je filozofa Emila Ciorana koji polazi od pretpostavke da ljudski život nema nikakva smisla, naglašavajući da je već rođenje čovjeka veća katastrofa nego smrt, a veći se dio poziva na Nietzschea koji odbacuje stare vrijednosti zapadne kulture proglašavajući ih retrogradnim zbog njihova, navodnoga, utjecaja na oblikovanje »ropskoga mentaliteta«. Nietzsche i Cioran razlikuju se u svojim pogledima na budućnost čovječanstva. Dok prvi vidi budućnost u optimiranju fizičkoga povezano s tehnološkim napretkom, ovaj drugi smatra da je svaki govor o budućnosti besmislen jer ljudski život ionako sam po sebi nema nikakva smisla. Ipak, jedno ih povezuje, a to je negativan odnos prema univerzalnim vrijednostima koje su nastale na grčkoj filozofiji, rimskom pravu i židovsko-kršćanskoj religioznosti.
U novije se vrijeme moderni nihilizam manifestira i u promicanju antinatalizma. U središtu takva razmišljanja pretjerani je hedonistički stil života koji pravi radikalan odmak od važnosti nutarnjega osmišljavanja života preferirajući samo optimalni užitak. Roditeljstvo, navodno, stoji kao zaprjeka pojedincu da se maksimalno fizički ostvari. Jedna od poznatijih zastupnica antinatalizma, istina manje s filozofskoga gledišta, a više s banalne strane, njemačka je autorica Verena Braunschweiger, koja u svojoj knjizi »Kinderfrei statt kinderlos« (Bez razmnožavanja umjesto bez djece) poziva na bojkot rađanja. Za razliku od poznate francuske feministkinje i filozofkinje Simone de Beauvoir koja pokušava izjednačiti vrijednost odluke protiv majčinstva s odlukom za majčinstvo, Braunschweiger banalizira pitanje rađanja tvrdnjom da djeca opterećuju pojedinca, ali i život drugih, jer često remete mir u javnom životu.
Dok nihilisti poput Ciorana zastupaju ideju antinatalizma zbog toga što je, navodno, život sam po sebi besmislen i ne isplati se biti rođen, Verena Braunschweiger smatra da bi bojkot rađanja bio dobar za ugodan život, ali i za »klimu, feminizam i mir u svijetu«. Ideja je sama po sebi potpuno besmislena jer bez rađanja, o kojem na afirmativan način govori poznata filozofkinja Hannah Arendt, ne bi bili toliko važni ni mir, ni feminizam, ni poboljšanje klime. Naime, ljudski bi rod bez rađanja ionako izumro za kojih stotinjak godina. Posljedice ideologije nerađanja, ali i one praktičnoga i filozofskoga nihilizma, vidljive su danas u zapadnoeuropskim državama na svakom koraku. Stare su vrijednosti odbačene i prezrene. Pojedinac i društvo gubitkom tradicijskih vrijednosti ostali su bez svjetionika koji ih je usmjeravao u životu.
Danas je i najradikalnijim kritičarima starih vrijednosti postalo jasno da život koji se orijentira samo prema optimiranju fizičkoga užitka i usavršavanju tehnologije nije dostatan za napredak čovječanstva. Pokazuje se da trulež iznutra dovodi do propadanja izvana. Da bi pojedinac i društvo mogli napredovati, potrebna je skladna kooperacija u optimiranju nutarnjega i vanjskoga. Umjesto pozitivnoga dinamičnoga procesa koji ne isključuje nikada i ono novo, jer kultura nije statična, došlo je do radikalnoga obračuna sa starim, onim koje uključuje i osjećaj za transcendentalno. Europski čovjek koji je tisućljećima oblikovao svoj identitet na spomenutim vrijednostima u dijalektičkom procesu s novim izazovima, pa i onim prosvjetiteljstva, našao se iznenada u tami koja ga je sprječavala da prepozna korisno u odnosu na beskorisno, dobro u odnosu na ono pogubno, trajno u odnosu na površno i prolazno. Pokazala se točnom ona upozoravajuća misao da za jednu civilizaciju nije ništa tako pogubno kao potiskivanje njezine kulture.
Problem spomenute nihilističke i hedonističke ideologije koji je opteretio zapadni svijet, pogotovo one koju protežira antinatalizam, pokazuje se vrlo pogubnim. Europa postaje sve više staračkim domom u kojem se nalaze i mnogi nekadašnji hedonisti i antinatalisti, kao i oni koji počinju shvaćati da je tehnologija moćna, ali ne može nadomjestiti ljudsko stvorenje. Upravo je to razlog zbog kojega europske zemlje pokušavaju na svaki način privući mladost iz siromašnijih država, pa i onu iz islamskoga svijeta. Još više zabrinjava još uvijek pojačani antinatalistički mentalitet onih koji nisu u stanju sagledati problem društva u cjelini.
U nekim zapadnim zemljama vodi se diskusija o pitanju reklame za pobačaj. Kako izvještavaju neki mediji, u Njemačkoj bi nova vlada mogla ubrzo dopustiti liječnicima da reklamiraju svoje prakse kao siguran prostor za pobačaj. Ženama bi se reklamama, smatraju određeni krugovi, mogla omogućiti lakša odluka za prekidanje trudnoće. Umjesto govora o financijskoj potpori za natalitetnu politiku, propagira se na taj način ideologija koja govori da je rađanje doista teret. Umjesto pritiska na strukture vlasti da ideološki i financijski motiviraju rađanje, određeni krugovi pokušavaju zaraditi novac svojom antinatalističkom ideologijom. Onaj tko je prihvatio ideologiju nerađanja, ne može birati. To se ponajbolje pokazalo u migracijskim previranjima zadnjih godina.
Iako su pojedinim europskim političarima usta bila puna humanizma, izbjeglice su prihvaćane uglavnom zbog nedostatka radne snage jer je to zahtijevalo tržište rada. Danas, kad je propala ideja o stvaranju lojalnoga europskoga građanina od pridošlica, svijet Europe ulazi u proces velikih previranja. Potpunoga povratka na staro nema, koliko god to mislili pojedini idealisti. Nastavit će se urušavanje vrjednota zapadne civilizacije pod sve jačim pritiskom nihilizma i hedonizma. Na drugoj strani jačat će zahtjevi pridošlih azijskih i afričkih muslimana za prihvaćanje njihovih tradicionalnih pogleda na život, pa i onih retrogradnih s kojima se zapadna civilizacija oprostila prije više od dvjestotinjak godina. Upravo bi to moglo baciti europski svijet u još veće probleme, pa možda čak i sukobe.
Budući da potpunoga povratka na staro nema – uostalom ni povijest ga u takvim situacijama otuđenja od vlastite tradicije ne poznaje, nuždan je rad na dijalogu civilizacija i kultura kako bi se očuvao mir u Europi. Hoće li doći do njega, ovisi puno o spremnosti doseljenika da se oproste od neprihvatljivoga pogleda na život, ali i sposobnosti zapadnoga čovjeka da se oslobodi nametnutoga nihilizma, hedonizma i antinatalizma – da se barem djelomično vrati starim vrijednostima koje su mu stoljećima nudile čvrsto tlo pod nogama. Ne dođe li do toga, Europa bi mogla utonuti u kaotično stanje u kojem bi dominirali fundamentalisti i anarhisti.
