Upaljene svjetiljke i opasani bokovi, bolni uzdisaji čovječanstva, štoviše svega stvorenja, njegova potreba za otkupljenjem i Otkupiteljem koje smo ovih dana sve više i sve bolnije svjesni… »O, da razdreš nebesa i siđeš!« Sve te misli navru čovjeku u glavu dok pomalo sa strane, onako da ne smeta tako nesvakidašnjemu društvu, u subotnju večer biva dionikom molitve prve večernje prve nedjelje došašća, u omalenoj zajednici Milosrdnih sestara sv. Križa u Velom Lošinju.
Najmlađa sestra koja se u tom času našla u zajednici, novakinja s. Matea Čelik, upalila je u kapelici prvu adventsku svijeću, a potom se pet sestara drevnom molitvom časoslova obratilo Bogu. Tom je liturgijom za malenu zajednicu počelo došašće, vrijeme priprave za dolazak Gospodnji, za Božić. Kako su molitvene minute odmicale, tako je ozračje dobrodošlice sve više osvajalo prostor, sve dok se čovjek nije počeo osjećati ne samo na neki način bratom u molitvenom zajedništvu sestara, nego i dijelom djela Božjega, Crkve koja se po svem svijetu okreće Spasitelju, jedinomu koji će sigurno doći.
Veli Lošinj razmjerno je malo mjesto, ali ima čak dvije ženske redovničke zajednice, milosrdnice sv. Vinka Paulskoga i milosrdne sestre sv. Križa. One su za župu »veliko bogatstvo«, kaže župnik Tomislav Crnović. Svećenik je rodom iz obližnjega Ćunskoga pa je u Veli Lošinj išao u školu. Mjesto bez časnih sestara (tada su to bile samo milosrdnice) smatra »nezamislivim«. Nedjeljom se obje zajednice nađu na župnoj misi. Osim toga, milosrdnica s. Ana u crkvi svira orgulje, a križarica s. Hijacinta vodi zbor. Jasno, svaka zajednica ima svoje poslanje. Dok angažman »križarica« u kući »Betaniji« nadilazi granice župe, poslanje milosrdnica izravno je vezano uz mjesto, posebno uz starije jer su sestre desetljećima radile u mjesnom domu za starije osobe, gdje i danas djeluju i gdje je njihova specifična prisutnost »nezamjenjiva«. »Važno je, međutim, da svi služimo u istoj Crkvi«, zaključuje župnik Crnović.No sestre križarice u Velom Lošinju proživljavaju još jedno iščekivanje, još jednu pripravu, još jedan »advent«. Redovnice, naime, vode kuću »Betaniju« kojoj za Božić započinje nova sezona primanja gostiju. Tehnički gledano, riječ je o manjem hotelu koji može primiti 55 osoba. No za sestre je objekt mnogo više: kuća, gotovo dom, kamo se mnogi koji je posjete rado vraćaju.
Četiri redovnice koje stalno borave u zajednici u Velom Lošinju – poglavarica zajednice i direktorica kuće »Betanije« s. Hijacinta Hoblaj, s. Marina Makar, s. Ivana Topić i s. Marija Karla Ivanović – upravo se pripremaju za otvaranje nove sezone, za božićni i novogodišnji program. Tri zaposlenice laikinje su na godišnjem.
No za nekoliko tjedana, nekoliko dana prije Božića, sve će biti drugačije.
U božićno-novogodišnjem programu – kuću tada obično posjeti tridesetak gostiju – naglasak je stavljen na osobe koje se osjećaju osamljeno, kojima blagdani budu teški jer tad najsnažnije dožive da su same. Fotografije s dosadašnjih božićno-novogodišnjih susreta najbolje govore o čemu je riječ. Neke prikazuju goste kako zajedno sa sestrama i kuharicama pripremaju kolače, na drugima se prave ukrasi, na trećima kiti bor, druge su pak ovjekovječile svečani božićni ručak sa sestrama, ili novogodišnju večeru, treće opet druženje i ples. S druge strane, već i letimičan pogled na program susreta otkriva da je gostima na raspolaganju bogat »duhovni meni«, od zajedničkih odlazaka na blagdanska misna slavlja u župnu crkvu sv. Antuna opata do molitve božanskoga časoslova sa sestrama, ili uvođenja u božansko čitanje (»lectio divina«)…
Neki se gosti u kući »Betaniji« ne pronađu: dođu na ljetovanje jedne godine, a druge se godine odluče za nešto drugo. No mnogi se vraćaju. Među njima je i liječnica Tamara Gina Gučevac, koja je s obitelju u »Betaniji« provela tri ljetovanja. Susret s kućom bio je slučajan. Mlađi sin Matej bolovao je od astme te je dobio termin u lječilištu. Šećući po mjestu, naišli su na putokaz za »Betaniju«, javili se, svidjelo im se te su rezervirali boravak odmah za to ljeto. Razloge zašto se vraćaju dr. Gučevac svodi na »odmor za duh, dušu i tijelo«. Nabrajajući ih, počinje od čistoće i opremljenosti prostora, a potom prelazi na mogućnost svakodnevne mise, mogućnost ispovijedi i razgovora s časnama. »Osjećamo se dobrodošli upravo kao vjernici, među ljudima koji su na istoj valnoj duljini kao i mi«, kaže sugovornica. I ističe: »Upoznali smo ljude od kojih su neki danas došli u krug naših najboljih prijatelja.« U lijepu sjećanju im je i koncert koji su priredila djeca samih gostiju koja polaze glazbene škole. A sin Matej zacijelo će dugo pamtiti dva rođendana koja je proslavio u »Betaniji«. »Kako su mu to sestre organizirale! S gitarama. Prekrasno!« kaže dr. Gučevac.»Mi se ne bavimo vjerskim turizmom, bavimo se pastoralom turista«, kategorično će poglavarica zajednice sestara i upraviteljica kuće »Betanije« s. Hijacinta Hoblaj. Vodeći kroz povijest kuće, dolazi do presudnoga trenutka 2003. godine kad je sestrama vraćena kuća koju su bile oduzele komunističke vlasti. »Deset smo godina najprije molile da nam Bog pokaže što trebamo raditi. Kuću je trebalo renovirati. No u koje svrhe? Postupno nam je postalo jasno da kuća treba ostati u one svrhe za koje je kupljena, a to je područje čovjekova zdravlja. Budući da je u međuvremenu otvoreno suvremeno lječilište, shvatile smo da trebamo ponuditi nešto drugačije, nešto što je naša specifičnost i na neki način specijalnost. Napravljene su i stručne projekcije koje kažu da će u sljedećih 30 do 50 godina ovdje biti velika fluktuacija ljudi poglavito radi liječenja jer su alergijske i astmatične bolesti u galopirajućem porastu zbog načina života. Zaključile smo da onima koji ovamo dolaze iz zdravstvenih i/ili turističkih pobuda trebamo ponuditi nešto za zdravlje duha. Tako je nastao i naš slogan ‘Za zdravlje duha i tijela’. Kuća je, dakle, uređena kao simbioza suvremenoga ugostiteljskoga objekta s duhovnom ponudom za koju se brine naša zajednica sestara.«
Ako se negdje sestre žele »profesionalizirati«, to nije turizam, nego osmišljavanje što bogatije duhovne ponude u skladu s onim što prepoznaju kao potrebu gostiju. Smještaj i hrana koju nude nužna su podloga i potpora duhovnoj ponudi. Osim opisanoga božićnoga programa, za koji gosti kažu da je »pun pogodak«, sestre su osmislile i uskrsni program od Velikoga četvrtka do Bijele nedjelje; trodnevni duhovski program; seminar posta, šutnje i molitve u veljači, povezan sa šetnjama u prirodi, koji s. Hijacinta ocjenjuje kao »jako dobro prihvaćen ‘detoks duše i tijela’«. Tu su i različite duhovne vježbe za žene, za svećenike, susreti za bračne parove, za umirovljenike, za vojnike…
Gosti dolaze i u skupinama, od kojih neke dolaze sa svojim duhovnim voditeljima pa se takvima nudi smještaj i hrana. Druge imaju svoj program, primjerice studijski, pa sestre »uskaču« s duhovnom ponudom. Trećima pak kompletan program osmišljavaju sestre.
Od 15. lipnja do 1. listopada na snazi je ljetni režim. Tada kuća prima ljude koji dolaze na godišnji odmor. No i tada se nudi »duhovni meni«. Prošloga se ljeta gostima svaki dan nudila mogućnost mise – uvijek se među ljetnim gostima nađe poneki svećenik – te jutarnje i večernje hvale (časoslov jutarnje i večernje) sa sestrama. Uz to je svaku večer bio ponuđen još jedan polusatni sadržaj: razmišljanje nad Božjom riječju / »lectio divina«; večer filma ili večer knjige; molitva krunice sv. Josipu; adoracija pred Presvetim u tišini; molitva smirenja ili videosvjedočanstva; molitva krunice (kod špilje u parku). »Špilja« je tipična kapelica s kipom Majke Božje Lurdske, a park je ne odveć velik, ali prekrasno uređen vrt. U nedjelju gosti mogu birati jednu od tri mise: ujutro u kućnoj kapelici, u 10 u župnoj crkvi ili večernju u crkvi Majke Božje, koja se također nalazi u središtu mjesta. Osim toga, ljeti se na terasi ispred ulaza u kuću održavaju različiti kulturno-umjetnički programi koji su otvoreni za sve, ne samo za goste. Pritom se izvođači pronalaze podosta spontano. Često su to sami gosti, ponekad sestre iz družbe, koja je dovoljno brojna da ima pokoju umjetnicu. Netko se i sam ponudi.
Neke činjenice poglavarica iznosi s posebnim ponosom. Mnogi se gosti vraćaju i postaju redoviti. Tako je, primjerice, već sada popunjeno 80 posto kapaciteta za srpanj i kolovoz sljedeće godine. Jednako tako, 80 posto gostiju domaći su gosti. »To nam je pokazatelj da smo i po cijenama prihvatljivi«, kaže s. Hijacinta. Posebno je pak ponosna što su mnogi vjernici laici upravo u »Betaniji« otkrili molitvu časoslova te je zahvaljujući odgovarajućoj aplikaciji prakticiraju i kod kuće. Nedjeljnu su jutarnju sestre molile u konferencijskoj dvorani, čitajući psalme s ekrana, u zajedništvu s tko zna koliko gostiju koji su se s njima povezali preko interneta.
Ipak, narav je posvećenoga života takva da svaka redovnička zajednica ima potrebu čuvati ono nešto svoje što dokraja može razumjeti samo onaj tko joj pripada. »Imamo malu klauzuru. Moramo jako paziti na našu zajednicu, da se ne raspline među gostima, nego da ostane čvrsta jezgra oko koje mogu kružiti svi naši gosti. Tako nas otprilike i doživljavaju. Često nam kažu: ‘Ova kuća ne bi bila to što jest da nema vas sestara.’« Eto opet adventske dimenzije života. »Pazite da vam srca ne otežaju« i izgube se u svakodnevnim poslovima i brigama!
U Velom Lošinju već desetljećima djeluje i zajednica sestara Milosrdnica sv. Vinka Paulskoga. Sada zajednicu čine dvije sestre,s. Ana Plavac i s. Emanuela Rakocija, koje se brinu za duhovni i liturgijski život u mjesnom domu za starije osobe, a često se bave starijima i izvan doma, podsjećajući da se iza blistavih fasada, terasa i balkona turističke meke ponekad krije gorka osamljenost, napuštenost i siromaštvo. S obzirom na temu reportaže, upitane su što znači imati kuću na turistički atraktivnoj lokaciji. U odgovoru je »isplivalo« nešto što malo tko primijeti, a nije od zanemarive važnosti. Kao i druge redovničke zajednice u sličnoj situaciji, muške ili ženske, i sestre milosrdnice primaju na odmor sestre s kontinenta, kao i članove uže rodbine i prijatelje sestara. Kad je u pitanju Veli Lošinj, koji se već u doba Austro-Ugarske razvio u snažno klimatoterapijsko odrediše, riječ je o važnom doprinosu zdravlju sestara i drugih gostiju, kaže s. Ana.
Voditeljica programa i recepcionarka – za ta je dva »posla«, koja bi se negdje drugdje teško mogla naći u opisu jednoga radnoga mjesta, zadužena s. Ivana Topić. Specijalizirala je pedagogiju Montessori i niz je godina radila u dječjem vrtiću u Đakovu. U kući vodi različite duhovne programe koji se nude gostima. Prema onome što govori čini se da su joj posebno na srcu bračni parovi, a neki primjeri koje iznosi uistinu su potresni. Bilo da vodi programe, bilo da dočekuje i ispraća goste ili se javlja na telefon na recepciji, presudnim smatra sljedeće: »Mislim da je važno biti svjedok. Ljudi danas trebaju svjedoke. Bez previše priče, bez puno tumačenja. Bitno je u susretu s ljudima biti prisan, jednostavan, gostoljubiv, pokazati istinsko zanimanje za njih i njihove probleme. To se, međutim, ne da odglumiti i profesionalno naučiti. Ljudi jednostavno osjete kad je netko blizak Bogu. To je ključno, nastojati živjeti sa sviješću o Božjoj prisutnosti te pokušati ljudima pokazati da je tu, s nama, posebno u euharistiji, u Presvetom Oltarskom Sakramentu, živi Bog; ne Bog kao ideja, nego baš živi Bog. Svjedočiti se ne može samo riječima. Sretna sam u svojem pozivu i mislim da se to odražava na druge, kao što se Božja djela u njihovu životu odražavaju na mene i jačaju me. Što bliže Bogu, to bliže ljudima.«
Sugovornica podsjeća na riječi utemeljitelja družbe o. Teodozija Florentinija: »Potreba vremena volja je Božja.« Smatra da je ono što kuća daje potrebno današnjim ljudima jer u suvremenom načinu života često nema mjesta ni za temeljni odnos s Bogom ni za istinske odnose među ljudima.
