U predbožićno vrijeme postaje svojevrsna redovitost da se u društvu pojedini sudionici javnoga života počinju ponašati kao likovi iz božićnoga otajstva, pa neki dijele darove potresenima poput »trojice kraljeva« (možda više obećavajući nego dijeleći), neki pokazuju herodovske karakteristike (pogotovo kad je riječ o brizi za djecu i njihove roditelje), a neki pokušavaju, gotovo kao za davnoga betlehemskoga popisa stanovništva, prikupiti dovoljan broj referendumskih potpisa te time i politički dopustivim sredstvima upozoriti na pretjeranu politizaciju pandemijske krize.
No osim preuzimanja raznih uloga pojavljuju se i svojevrsna preuzimanja proročke retorike, pa javnim prostorom vrve pojmovi poput svjetla i mraka, noći i dana, radosti i tuge…
Zanimljivo je da su upravo pojam »mračna strana« ovoga adventa rabili i predstavnici 18 udruga civilnoga društva u Hrvatskoj koje su sadašnjega hrvatskoga predsjednika svrstali među »mračnjake«, u čijoj su skupini prema njihovu sudu završili i ratni zločinci iz doba Domovinskoga rata, ali i prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, čija je 22. godišnjica smrti bila baš u prosincu. Ne ulazeći sada u meritum prigovora udruga na račun hrvatskoga Predsjednika, nečuveno je da 18 udruga koje mahom žive od sredstava državnoga i lokalnih proračuna među mračnjake svrstava i predsjednika Tuđmana, čovjeka, političara i demokratski izabranoga državnika pod čijim je vodstvom omogućeno da se Hrvatska osamostali, izbori pobjedu u obrambenom Domovinskom ratu, započne tegoban proces demokratizacije koji je doveo do toga da upravo te udruge danas mogu izražavati svoja stajališta (za koje ih preko poreza plaćaju svi hrvatski građani, uključujući i hrvatske branitelje čiji su suborci zajedno s civilima ginuli od ruke ratnih zločinaca).
U apelu koji su mediji zdušno prenijeli 9. prosinca udruge su se predstavile kao »organizacije civilnog društva koje se proteklih nekoliko desetljeća zalažu za doista progresivne promjene u hrvatskom društvu«. Sudeći po njihovoj retorici u kojoj ničim nisu našle shodnim ijednu lijepu riječ posvetiti Hrvatskoj u kojoj sada žive i djeluju, moguće je da je riječ o udrugama koje se ipak zauzimaju više za retrogradne promjene u hrvatskom društvu. Jer povezivati dr. Tuđmana s »najmračnijim događajima« znači plivati na valu onih koji bi najradije željeli da se referendumom 1991. više od 90 posto hrvatskih građana nije izjasnilo za izlazak iz tadašnje federalne tvorevine; koji žale što je međunarodna zajednica priznala Hrvatsku u njezinim granicama; koji ne vide da u današnjoj hrvatskoj vlasti, od Sabora i Vlade pa do lokalnih zajednica sjede predstavnici nacionalnih manjina koji uživaju demokratske povlastice o kojima manjine u mnogo razvijenijim demokracijama mogu samo sanjati; i koje valjda najviše boli to što se nakon rata dogodila pomirba i što su Hrvatska i njezin narod oprostili zločine koji su počinili agresori, na velikodušan način kakav povijest svijeta teško da pamti. Ako je do svega toga doveo »sirovi nacionalizam temeljen na mitovima, prošlim traumama i predrasudama«, kako su napisali, onda bi se članstvo tih udruga moglo zapitati žive li u istoj državi s ostalih nekoliko milijuna stanovnika. Da njihova retorika ipak nije proročka pokazuje i to što ni jednom riječju nisu spominjali svjetlo, dok mraka, naprotiv, nije nedostajalo. Božić je pak svetkovina svjetla koja, iako sve razotkriva, ama baš nikoga ne isključuje. To je istinsko progresivno djelovanje do kojega se dolazi preko adventa.
