Božić, jedan od središnjih događaja kršćanskoga vjerovanja, kao malo koji blagdan toliko je razigrao ljudsku maštu i stvorio tako bogatu literarnu i likovnu tradiciju. Velik broj slika iz Strossmayerove galerije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti uprizoruje pojedine etape božićnoga ciklusa te ikonografska rješenja karakteristična za pojedina razdoblja. Među njima akademik Velimir Neidhardt posebno je izdvojio sitnosliku s prizorom poklonstva kraljeva, nastalu na ferrarskom dvoru na početku 16. stoljeća.
Prizor u osnovi predstavlja klanjanje Kristu kao »kralju kraljeva«, odnosno njegovoj božanskoj naravi, ali nudi mnoštvo slikovitih elemenata koji se posebno povećavaju u razdoblju kasne gotike i renesanse: množi se broj likova koji sudjeluju, prizor se počinje odvijati u krajoliku, uvodi se svečana i raskošna paradna konjanička povorka kraljeva i dvorjana koja je ogledalo suvremenih europskih dvorova, s raskošnom kostimografijom te s mnogo anegdotalnih, poetskih, pričalačkih i humorističkih detalja, čime religiozni prizor Bogojavljenja postaje – riječima akademika Branka Fučića, velikoga poznavatelja i tumača kršćanske ikonografije – »pretekst za veličajnu smotru svjetovnoga sjaja«.
Vidi se to i na sitnoslici iz Strossmayerove galerije: mjesto susreta kraljeva sa svetom Obitelju naznačeno je elegantnom strukturom renesansne građevine, a pripadnici kraljevske svite, iako malobrojni, svojom impostacijom i odjećom odaju dojam dvorske profinjenosti. Kraljevi su dobno diferencirani, najstariji Melkior gologlav kleči pred Djetetom, drugi je Baltazar muževne dobi, a najmlađi Gašpar i dodatno se razlikuje tamnom bojom kože, koja proizlazi iz poistovjećivanja triju kraljeva s različitim dijelovima svijeta. U prikazu na sitnoslici diskretno je, pri gornjem rubu formata, prisutan i motiv betlehemske zvijezde koju su kraljevi na svom putovanju slijedili, a utvrđeni grad prikazan na brježuljku krajolika u pozadini moguće je identificirati upravo kao Betlehem, mjesto Isusova rođenja. Slika je mala, sitnoslika, a iz nje izvire mnoštvo osebujnih značenja sa simbolikom koja integrira sve ono što je u temeljima svijeta kršćanske civilizacije.
Ozračje Božića uvijek me vrati u djetinjstvo u Korčuli. Badnji dan bio je dvostruko svečan jer je i mojoj noni Luciji bio rođendan. Bakalar i prikle, jaslice pod borom koje su od gipsa radile i bojile naše časne dominikanke. Položene na svježu mahovinu koju smo mi djeca brali. Govorili bismo da »idemo u jaslice« i to branje mahovine po šumi bila je posebna radost. Do danas se toga nisam odrekla, osim što mahovinu kupim na placu. Mama je, stavljajući na bor božićnu zvijezdu, govorila kako u svakoj noći ima zvijezda koja pokaže pravi put. Toga se sjetim svakoga Božića. Mama će to sigurno reći i ovoga Božića.
Najdraži prikaz Božića za mene je blagdan Triju kraljeva, Bogojavljenje. Simbolika triju kraljeva koji se izdaleka dolaze pokloniti novorođenomu Isusu snažno poručuje da, gdje god se nalazimo u »društvenoj hijerarhiji« – pa nek’ smo, eto, i kraljevi – uvijek postoji netko komu se možemo i trebamo pokloniti. Netko »iznad« nas. Možemo biti veliki, jaki, važni, ali samo ako istodobno shvaćamo i istinski prihvaćamo da smo – itekako mali. A pred Bogom smo svakako mali, sićušni. To su Gašpar, Melkior i Baltazar pokazali. Da su u svoj svojoj »kraljevskoj veličini« pred Spasiteljem itekako bili mali. U tome i jest njihova veličina! Svojim klanjanjem pred malenim Isusom i simboličnim darovima priznali su ga kao Sina Božjega, kao Spasitelja svega svijeta i odaslali snažnu poruku.
