Koliko topline i svjetla u kući u kojoj se grije samo jedna prostorija i okružuje te tama! Milost je radosno Božiću pjevati i slaviti blagdan obitelji, a oko majke njene djece nema. Zbog domoljublja su utamničena. Ali duh obitelji Mašina je – slobodan! I u teškim okolnostima, Božić su uvijek svečano slavili i uzdizali ga iz nametanih im okova.
Tu ljepotu istinskih, najdubljih božićnih vrijednosti utjelovljuje obitelj hrvatskih mučenika Mašina u Preku na otoku Ugljanu, s početka 20. st. Sin prvijenac Melkior nosi ime jednoga od mudraca koji su se poklonili Novorođenomu, a najpoznatiji je izdanak povjesničar Ivo Mašina (1927. – 1961.) koji se zauzimao za slobodnu Hrvatsku. Komunisti su ubili Ivu u zatvoru Stara Gradiška. U tamnici suda u Đorđićevoj u Zagrebu 19. prosinca 1954. majci je napisao božićno pismo, svjedočanstvo da se vjernoj duši Božić ne može ukrasti.
Otac Ivo i majka Marija zvana Marica (vjenčani 1921.) u 23 godine braka postali su roditelji desetero djece. Vjera je preminula u svojoj prvoj godini, Melkior je ubijen na križnom putu i za njegove kosti do danas se ne zna. Potom Vjera, Zdenko, Ivo, Davor, Marija, Veljko, Desa i Krunoslav. Od devetero djece, petero ih je bilo u komunističkim zatvorima: Davor, Veljko, Ivo, Kruno i Marija. U političkoj emigraciji u SAD-u živjeli su Veljko i Kruno. Ostale je ispitivala UDBA. Otac obitelji Ivo preminuo je od teške upale pluća u 52. godini.
No Mašinama ništa nije moglo potamniti doživljaj Božića. »Ne, dapače. U vjerskom smislu teškoće na nas nisu utjecale. Nosili smo bol, ali smo jednako išli u crkvu, na zbor, pjevali i doma. Jednako se Boga slavi, nije meni brat Ivo jači od Boga«, s osmijehom će Ivina sestra Desa Mašina (88), divna svjedokinja i arhivistica spomena o životu njihove obitelji.
U obitelji Mašina zajednička molitva 15-ak članova kućanstva bila je svakodnevna. Svako jutro zajedno su molili Anđele čuvaru, svaku večer krunicu, molitvu sv. Josipu i ostalo. Obitelj Mašina, marljivi vlasnici restorana i prenoćišta, jedini su u svoje vrijeme u Preku imali jaslice u svojoj kući na obali u središtu mjesta. »Mnogi tada nisu imali jaslice. Mi smo već tada imali tradiciju od 100 godina da se u kući redovito kitio bor i jaslice. Pola Preka dolazilo je k nama u kuću gledati jaslice. Moj brat Davor imao je smisla za umjetnost i on je to svaki put drugačije napravio. Betlehem, svjetla, ogledalo kao jezero, patkice, drvo, mahovina, trava. Davor bi to danima pripremao. Imao je takvu maštu urediti jaslice da su Prečani dolazili gledati jaslice kao nešto živo. Dolazili su i pjevači iz zbora, pjevali smo, kod nas su uvijek bile povorke ljudi. Svi su voljeli za Božić i blagdane doći k nama«, sjeća se Desa. Njihov otac Ivo kupovao je potrebno za jaslice i darove u Zadru i Zagrebu, u robnoj kući »Nama«, tada »Kastner«.
»Nismo imali struje, sijalica ni lampica. Na bor smo stavljali svjećice, bile su u ležištu poput štipaljke. Plamenovi svjećica osvjetljavali su bor. Moglo se to i zapaliti, ali, hvala Bogu, nije nikad. Svi su živjeli slavlje Božića. To je bilo obiteljsko i župno, mjesno«, kaže Desa.
U prizemlju obiteljske kuće njihov otac Ivo imao je ugostiteljski objekt i puno je radio. »To je bilo zahtjevno i tata nije mogao biti puno s nama. Toliko smo bili željni otca. Bila nam je takva nagrada i utjeha kad je tata imao vremena ili ga je nasilu izdvojio, da bude s nama. Na Badnjak i Božić otac je bio s nama. Mi smo molili, ali meni je pred očima kadionik, srebrna limena zdjela s ručkom, u njoj je bio žar, i onda onaj miris tamjana – i sad ga osjećam. Otac je prvi to uzeo, pa smo išli od sobe do sobe, sve se blagoslivljalo. Tata je kadio od prostorije do prostorije u kući, mi smo išli za njim pjevajući. Molio je, zahvaljivao i zazivao blagoslov. Stalno smo pjevali božićne pjesme kroz to obilaženje iz sobe u sobu. Svatko od nas na kraju bi došao pred kadionik, tri puta bi nas otac pokadio, svi smo bili blagoslovljeni. Sad mi dođe plakati kad se toga sjetim«, kaže susprežući suze Desa, kao još puno puta dok je prebirala uspomene iz pobožne obitelji.
Brat Davor bio je zborovođa, u kući je svirao harmonij. Kad su na Školjiću nacionalizirali imovinu pa odnijeli i harmonije, jedan harmonij franjevci su dali obitelji Mašina da se sačuva.
Na Badnjak je puk nekad ispred stare župne crkve pjevao kolede i palili su kolede (krijes) na trgu ispred crkve, koji je prema tom običaju nazvan Koledišće. Iznad svetohraništa u preškoj crkvi bila je slama i jaslice u koje je bio položen »prekrasan Isus koji je dominirao crkvom, a nakon mise djeca su ga dolazila gledati«.
Na Badnju noć »umiljato luncijanje« razlijegalo se s trošnoga zvonika cijelim Prekom. Nakon polnoćke ljudi su čestitali Božić te pjevajući božićne pjesme išli prema Poljani, drugi prema trajektu, treći uzbrdo prema vršini. Cijeli otok odjekivao je božićnom pjesmom.
Na Božić su obitelj Mašina i brojni Prečani išli na misu u 9 sati na otočić Školjić u samostansku crkvu kod franjevaca trećoredaca glagoljaša. Liturgija je bila na staroslavenskom. Kad bi o. Ljubo podignuo ruke i svečano zapjevao: »Slava va višnjih Bogu«, narod bi zanosno prihvatio: »I na zemlji mir človekom blagovoljenija.«
Svečanosti su pridonijeli i bogoslovi koji su na Školjiću pohađali franjevačku gimnaziju. »Za Božić ići na misu na Školjić bila je posebna radost jer tamo su bogoslovi svirali na mandolini. To je bio prekrasan doživljaj. Da je bilo po sto puta, uvijek nanovo si se radovao. Uvijek nanovo je bilo lijepo. Ne što je to neki materijalni ugođaj, nego jer je nama ostala ta povezanost, jer nas je povezivala ljubav, osjećaj kako je lijepo imati u sebi to što nosiš, bez obzira što proživljavaš. Jer ti ne dopuštaš da ti drugi uđe tu unutra, u srce, da te razori. Koliko god je teško i plačeš, ali ipak je to bogatstvo«, svjedoči božićni duh Desa.
Nakon božićne mise poslijepodne su, kao i svake nedjelje, išli u crkvu na svečani blagoslov. »Pjevamo divne psalme i božićnice i čekamo koju će pjesmu časna odabrati za zadnju, pa da zapivamo svojim grlima. I zagrmi pjesma s kora: ‘Danas se čuje događaj novi!’ koju prihvaća cijela crkva. I ona tako snažno odjekuje da njiše plamenovima svijeća i lopticama na boru«, piše emigrant Kruno u božićnom pismu majci 1958. g. iz Pariza, u čežnji za Božićem u Preku. Upravo je Desa budila Krunu da ustane za poći na božićnu misu, a mama bi dotad već došla s mise i čestitala sinu: »Sretan Božić. I da dobar budeš!«
Na blagdanskom stolu bile su mendule, čaj, fritule, orahnjača sestrične Klare i ljubi-kolač. Za ručak pečenje i krumpiri u roštijeri. »Među darovima je bilo i voće, naranča. Naranča nam je bila otkriće. Sjetim se šibenskoga biskupa Srećka Badurine koji je isto rođen na otoku, Pagu. On je rekao: ‘Dok nisam narastao i vidio da naranče rastu u vrtu, mislio sam da naranče rastu u dućanu.’ Zadar je bio talijanski pa je bio bogatiji izbor za kupnju darova. Za Božić bismo našli darove, to nam je bilo tako drago, lijepo. Kad smo porasli i shvatili da darove ne nosi anđeo čuvar ili mali Isus, nego da je to simbol, da je to ustvari ljubav, nastavili smo jedno drugo darivati u istoj radosti: Božić je, rodio se Isus! Poslije smo jedno drugomu davali što smo mogli, simbolično, ali to nikad nije prestalo, da jedno drugo darivamo«, kaže Desa.
Božićnu večer provodili su u tinelu (dnevnom boravku), gdje je vitki bor i lijepi Betlem. Pjesma, smijeh, pričanje i igra. »Petrolejka treperi, stinj se pomalo spušta, tub je pocrni. Ništa nas ni briga, svi smo radosni, veseli, Božić je! Svi smo tu na okupu. Ta tko ono reče da ga nema tu s nama, da je u Gradiški? Eno gdje i naš Veljko, tko reče da ga nema tu s nama, da je otišao jedne noći?« piše Kruno majci za Božić 1958. godine.
»Nas je uvijek bilo puno u tinelu za Božić. Imali smo dvije petrolejke. U jednom trenutku bismo rekli: ‘Ma što ovo ne će svijetli?’ A ne bismo se sjetili da je nestalo zraka u prostoriji. Puno nas je bilo, pjevamo, pa su se petrolejke počele gasiti, nema zraka. Ali ne bismo išli za tim dok tub (cilindar) ne bi pocrnio. Onda bismo rekli: ‘Vidiš, pocrnio je’«, sjeća se Desa.
Jedina grijana prostorija u njihovoj visokoj dvokatnici bila je kuhinja. »Ništa se nije grijalo pa smo se zbijali jedno do drugoga. Ali to je bila mladost, ništa nam nije smetalo. Mi smo u kući imali nekoliko sati struje na Staru godinu, kad još nije došla svima struja. Kod nas je bilo svjetla za Novu godinu. Čekali smo je s prijateljima, bili smo za velikom stolom, a naš bi rođak rekao: ‘Svi na stolice!’ Onda smo skočili u Novu godinu«, vedro će Desa.
Koliko god da su pretrpjeli, vrijednost obitelji i Božića, jaslica i ognjišta u kolijevci Mašine se njihala. »Sve se događalo kao pred otvorenim nebom. Imali smo živi osjećaj, Bog nas gleda. Bog je velik. I ta njegova prisutnost u štalici učinila je da podnesemo sve naše boli. Bog je sve pratio, gledao, da je, ne ću reći naše, ajde, Ivino trpljenje koje je tako završilo, bilo, rekli bismo, u Božjem planu. Neka se vrši volja Božja«, poručuje Desa Mašina.
»Draga moja majčice, pišem ti radosno pismo za Božić. Ne plači što me nema, da s Davorom kitim jaslice i bor. Ovdje, u svom srcu, napravio sam veliki, zlatan bor i jasle za Maloga Isusa. Zvone sva zvona u mojim tkivima, duša je moja raspjevani slavuj u grmu. Hvala ti, majčice, za ovaj osjećaj koji nadilazi sve osjećaje. Hvala tebi i Milosti. Jer nema uzvišenije ideje od ideje Ljubavi. Evo se rađa Ljubav svijetu, evo se rađa Ljubav u meni.»Moja draga mama! Želim ti Sretan Božić! Neka te ova moja božićna čestitka zatekne u dobrome zdravlju i radosti, a ne tuzi, bez brige za tvojim najmlađim sinom koji neće moći dočekati zajedno s tobom veliku božićnu noć, pjevajući uz stare jaslice još iz doba tvoje mladosti, pjesme božićne: ‘…Jer si noćas porodila’. Ali će zato ipak u dubini njegove duše zaplamsati svijetli kolutići božićnih svjećica i prskalica, kititi šarenim lopticama božićno drvce, pjevati Rođenome kao i minulih Božića.
Doći će Božić, ja ću prolaziti milijunskim Parizom, pločnicima bulevara rasvijetljenih tisućama reklama, slušat ću buku automobila i žamor svečano odjevenih Parižana. Sve ću to gledati, a vidjeti neću ništa. I sve ću to slušati, a čuti neću ništa. Jer Božić je to njihov, Božić Pariza, s bukom i neonskim svjetlima. Božić u tuđini! A ja tražim, ištem svoj Božić, onaj moje mame, mojih sekica i braće, Božić zavičaja moga! Čeznem za Božićem rodnoga mi sela!
Zato, od čitave te buke francuske metropole, ništa me neće zavesti toga dana, jer u mislima ću s tobom, mamo, biti, i proživljavat ću svoj Božić, onaj koji započinje s dizanjem prvih vrućih frita iz široke, bijele terine, dok ih mama još pravi nad zadimljenim špaherom, pa onda užurbano pranje najljepšim sapunom u vrućoj kuhinjici, spremajući se za odlazak na ponoćku. Ponoćka s prevrtanjem partitura časne Vjenceslave i svečanom intonacijom ‘Cijeli svijete, sada znaj!’, s oblacima mirisnog tamjana, svijećama koje žutim, plavičastim plamenom trepere na oltaru stare preške crkve…
Da, svi smo tu na okupu, svi! Ja sam također tu, nisam na sjeveru Francuske, s mojima sam u toploj kuhinjici. San je ovo, mamo, stvarnost je drugačija. Ali ti budi jaka, kao što si već toliko puta zadivljujuće junački bila jaka. Molim Svevišnjega da me vodi ovom stazom života na kojoj neću nikada posrnuti, za koju si i ti njemu upućivala bezbroj tihih molitvica…
Nećemo se sada pitati zašto mora tako biti, da smo najveće i najmilije naše blagdane miljama udaljeni; posebno, a ne skupa, kao u djetinjstvu.
Mi nećemo kazati: ‘Takva je sudbina’ nego ‘Volja je takva Božja!’ Mi nećemo reći: ‘Ljudi koji nam nikada dobra nisu željeli, krivi su tome.’ Reći ćemo ono u što vjerujemo i što jest: ‘Bog je velik! I njegova je volja bila, da božićni psalam njemu u čast i slavu, zapjevamo daleko jedan od drugoga.’
I kada sam se tiho, bez riječi, bez da znaš da odlazim na daleki put, s tobom bolesnom u krevetu opraštao, ja sam tada znao da taj poljubac u tvoje dobro čelo ima znak i smisao čestitke za prvi Božić i za sve Božiće koje budemo odvojeni.
Proći će ovaj Božić, možda i drugi, treći, ali doći će i Božić moga i tvoga djetinjstva, Božić radosnih povika, milozvučnih pjesama, igara, darova i divnih starih običaja.
Već se sada radujem, draga mamo, takvome Božiću kada ćemo doista svi biti okupljeni oko jaslica i božićnog drvca kojega ćeš ti svojim izmorenim rukama, sretna i zadovoljna, kititi anđeoskom kosom i trobojkom našom hrvatskom.
Do toga i takvoga Božića, zadrži se u zdravlju i Božjem miru. Neka dotle ne klone tvoje umorno čelo, da po povratku uzmognem na njega utisnuti zahvalni svoj poljubac i s njime buditi se u božićno jutro, kličući ti: ‘Sretan Božić, mamo!’, ovijati ti svoje ruke oko vrata, ljubeći te žarko. Tvoj Kruno.«
