U božićnom vremenu, dok se čovječanstvo bori s koronavirusom, nadu ljudima daje novorođeni Isus i ljudi dobre volje bilo u zdravstvu ili u svakidašnjici. Hrabre, liječe, mole… Mnogi uz liječenje ne dopuštaju da čovjek gubi vjeru u Boga, ali ni povjerenje u čovjeka, struku i ljudsku dobrotu. O potpori obiteljima oboljelih govori doc. prim. dr. Klaudija Višković, pročelnica Zavoda za radiološku i ultrazvučnu dijagnostiku Klinike za infektivne bolesti »Dr. Fran Mihaljević« u Zagrebu. U pojedinim situacijama bolesnici se ne zadovoljavaju samo s čitanjem nalaza liječnika, nego traže razgovor s radiologom i objašnjenje. »To su trenutci u kojima mi izravno komuniciramo s bolesnicima, nastojimo im na prilagođen i primjeren način objasniti što smo vidjeli na slikovnom materijalu i koje su naše daljnje preporuke. Nikada nije jednostavno bolesniku reći lošu vijest, ali nastojim uvijek reći istinu, na način da je bolesnik razumije, ali da mu pri tome ne stvorim osjećaj straha i panike. Trudim se uvijek biti profesionalna, ali opet želim da bolesnik shvati i ljudsku komponentu brige i suosjećanja, da zna da sam tu za njega i da ga pratim na njegovu putu prema ozdravljenju.«
A kako se osjeća kad pacijent mora na kisik, na respirator? »Uvijek se osjećam loše, kao da se takva situacija događa meni samoj ili nekomu od mojih bližnjih. Međutim, na osnovi dugoga iskustva i velikoga broja očitanih radioloških snimaka znam da velika većina bolesnika ozdravi i uspješno prebrodi taj period bolesti kada im je potrebno liječenje kisikom ili potpora mehaničke ventilacije pa nikada ne gubim nadu u pozitivan ishod. Sve što činimo moramo činiti s mirom u srcu i s vedrinom duha, koju onda prenosimo na naše bolesnike. Svakako nastojim obiteljima bolesnika dati potporu u njihovoj molitvi i vjeri, kada god je to moguće i kada s njima dolazim u kontakt. Molitvena je potpora vjernička dimenzija koja povezuje bližnje s bolesnikom i u trenutcima odvojenosti i nemogućnosti izravnoga kontakta. Ako je moguće, osobito u ovim uvjetima ograničenja pristupa, poželjno je stvoriti mjesto gdje će bližnji moći naći dostojanstvo i mir u molitvenom ozračju.« Na upit gdje vidi mogućnosti širenja božićnoga otajstva rekla je: »Nalazimo ih u pažnji, strpljivosti, u riječima utjehe, u empatiji prema bolesniku. Liječnik i medicinsko osoblje, osim postupka dijagnostike, njege i liječenja, moraju s bolesnicima i njihovim obiteljima razgovarati, dati potporu, olakšati im da prihvate tešku situaciju.«
Božić s pandemijom svatko doživljava na svoj način, na svakom mjestu vjernici daju nadu, hrabre ljude, medicinsko se osoblje trudi pomoći koliko je najviše moguće. Među njima je diplomirana medicinska sestra Biljana Šego, koja radi na kardiologiji i svakim se danom susreće s oboljelima od koronavirusa ili onima koji su ga preboljeli. »Kad se suoče s bolešću, ljudima se u očima vidi strah«, navodi medicinska sestra Šego. »Kao vjernica, ne samo ja, nego i druge kolege i kolegice, nastojimo im dati nadu, hrabriti ih jer ako bolest uznapreduje, sve se brzo odvija. Ljudi ne znaju što ih je snašlo, a vrlo brzo se dođe do respiratora. Normalno je da razgovorom nastojim ponuditi duhovnu okrjepu, omogućiti im susret sa svećenikom, s duhovnikom. Suočila sam se više puta s ljudima koji su zabrinuti, a deklariraju se kao atesti. Vidjela samo nedavno ljude koji su se poslije susreta sa svećenikom, ispovijedi i razgovora oslobodili nemira. Na ljudski način im prilazimo, razgovaramo s njima, a onda se dogodi obrat, jednostavno kao da dožive neki ‘klik s Bogom’. Zatraže svećenika, a to im omogućimo. Zapravo, Bog posloži ljude, a na nama je da im pomognemo da pronađu Isusa u ovim teškim vremenima.«
Poznati vodič na hodočašća Branko Miličević, profesor povijesti, borio se za svaki udah kad je obolio od koronavirusa. Istodobno je bolest preboljela i njegova supruga Milka, ali u blažem obliku. »Sve je u Božjim rukama i ako čovjek otkrije Isusa u svom srcu, izdrži sve. Naravno, Isusa treba tražiti i s njim se teškoća nadvlada«, navodi Miličević. »Ni nakon sedam dana temperatura mi nije padala. Gubio sam snagu i otežano disao. Kad sam vidio da se ne mogu sam boriti s tom bolešću, deveti sam dan potražio pomoć u Klinici za infektivne bolesti ‘Fran Mihaljević’ u Zagrebu. Nakon pregleda ostao sam na bolničkom liječenju. Osoblje mi je davalo nadu, a Bogu sam vjerovao. Za vrijeme moga bolničkoga liječenja umrla mi je majka. Nisam mogao otići na sprovod. Doživio sam u tim trenutcima ne samo stručnost i ljubaznost, nego i ohrabrenje. I kad sam bio na kisiku u tim teškoćama, samo sam molio, tražio Boga.«
Župnik župe sv. Barbare, kojoj pripada najveća hrvatska bolnica KBC Zagreb, Zdenko Perija, poštujući sve epidemiološke propise (uz tri cijepljenja), ističe da je redovito u bolničkom pastoralu. »U svakom bolesniku vidim Isusa Patnika i nastojim svakomu pomoći«, navodi župnik Perija. »Obilazim sve bolesnike, bez obzira na kojem odjelu bili i od koje bolesti bolovali. Želim slijediti Isusov primjer. Zar Isus nije liječio?« Kao svećenik sve će učiniti za bolesnika, napominje, poštujući istodobno što struka propiše. »Imam bezbroj primjera da bolesnik, kad dođem do njega na odjel, ne može govoriti. Primim ga za ruku, blagoslovim i vidim suze u njegovim očima. Ljudi traže susret s Isusom, a mi ga možemo donijeti u našem susretu. Zato sam spreman sve učiniti za bolesnika, a da bi čovjek mogao to činiti, treba pronaći Isusa u svom srcu.«
