Ganga je u Hercegovini približno ono što je u Slavoniji bećarac, u Dalmaciji rera i ojkavica, kao i u Bosni… pjesma pučka, često »začinjena«, ali se u katolički osvještenijim krajevima uvijek poštivala »granica«. A gangu je prvi znanstveno istražio hercegovački franjevac Branko Marijić ili, kako će se također često naći zapisan, Marić.
Rođen je 27. srpnja 1896. u Vrdima u župi Drežnica u Hercegovini. Gimnaziju je pohađao na Širokom Brijegu, a bogoslovne studije u Ljubljani, gdje je bio zaređen za svećenika 1922. Prvi je doktor glazbene umjetnosti u Bosni i Hercegovini – doktorirao je u Beču 1935. temom »Narodna glazba u Bosni i Hercegovini« (Die Volksmusik Bosniens und der Hercegowina), u kojoj je pojam gange uveo u znanstveni diskurs. Predavao je glazbu i povijest umjetnosti na širokobriješkoj gimnaziji. Djelovao je kao duhovni pomoćnik na Humcu 1941. – 1943. i u Čerinu 1943. Kratko je bio kustos muzeja u Banjoj Luci 1943., a onda je vodio etnološku zbirku u sarajevskom Zemaljskom muzeju do svibnja 1945., kada je otišao na Zapad. Neko vrijeme živio je u Rimu, a potom je po želji fra Karla Balića došao u Madrid kako bi pomogao fra Pavlu Meladi u istraživanju dokumenata u knjižnicama i arhivima, pri čemu je u biblioteci El Escoriala otkrio hrvatski grb na jednom dokumentu iz 17. stoljeća. Kao muzikolog objavljivao je članke o hrvatskoj glazbi u španjolskoj glazbenoj enciklopediji »Diccionario Enciclopedico de la Musica« (1947.) i u časopisu »Tesoro sacro-musical« (1947.) pod naslovom »La Musica en Croatia«. Zajedno s dominikancem Rajmundom Kupareom potaknuo je 1948. u Madridu osnutak Zajednice Hrvata (Union Croata en Espana), kojoj je bio tajnik. Od 1951. bio je član skupine hrvatskih intelektualaca koji su bili namještenici ili vanjski suradnici Visokoga vijeća za znanstvena istraživanja (Consejo Superior de Investigaciones Cientificas) u Madridu (sociolog Anton Wurster, enciklopedisti Pavao Tijan i Franjo Hijacint Eterović, pravnik Vladimir Vince, pjesnik i medijski teoretičar Luka Brajnović, ekonomist Pavao Berkeš, politolog Boris Široki i drugi). U Španjolskoj je živio do 1973., kada je otišao u Švicarsku, gdje je i umro 2. svibnja 1974. Pokopan je u Fribourgu, a 2003. njegovi posmrtni ostatci preneseni su u Mostar.
Napisao je i izdao knjige »Glasovi Domovine« 1954., »Božićne pjesme Branka Marića« 1960. i »Hrvatski crkveni pjevnik« 1962. Pisao je stručne članke s područja glazbe i narodnoga folklora. Filatelija mu je bila hobi. U časopisu »Catolicismo« objavio je 1955. članak o hrvatskim markama, s posebnim osvrtom na religiozne motive. Uredio je i 1964. objavio »Katalog – cjenik hrvatskih poštanskih maraka«, koji sadrži cjeline »Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945.«, »Izdanja u izbjegličtvu«, »Bosna i Hercegovina 1878.-1918.« i »Hrvatska 1918.«.
Posebno se kao etnomuzikolog posvetio gangi. Godine 1934. objavio je članak »Hercegovačka ganga« u Napretkovu »Hrvatskom kalendaru 1934«. U njemu je ustvrdio da ganga »ime nosi otuda što onaj koji počinje uz još jednog ili najviše dva vještija pjeva tekst i melodiju, a ostali ih prate u istom ritmu na slogove gan, gan, a ponekada i na gan, gen, gin, gon, gun, prema vokalima pjesme glavnog pjevača«. Naveo je da ima više tipova ganga (Posušje, Drinovci, Goranci, Mostarski Gradac, Ljubuški); da je ona po tvorbi melodije i po pratnji razvijenija s desne strane Neretve, a s lijeve »priprostija i nerazvijenija«. U raspravi »Pentatonika u bosansko-hercegovačkoj pučkoj muzici« ustvrdio je da se ta vrsta melodije nalazi kod svih starih kultura: u Kini, Japanu, Burmi, Sijamu, na indijskom arhipelagu, među Indijancima u Americi, a i kod starih Grka. On je neposredno vrelo gange vidio u napjevima Imotske krajine, i to tek od vremena austrijskoga zaposjedanja Bosne i Hercegovine, što je ipak malo vjerojatno (A. Mijatović). U novije vrijeme njegove su teze osporene u prilog tumačenju gange kao autohtonoga zavičajnoga glazbenoga pjevanja. Gangi se posvetio i u članku »Iz područja gange«, u kojemu je toplo napisao: »Put u ovo područje dovodi nas u najintimnije kutove seoskoga života, u prvom redu seljačke omladine. Popijevka mu je najsnažniji izražaj bogate duše, pjesmom uspavljuje čedo, prikraćuje duge dane čobanskog života, daje izražaja neodređenoj čežnji mladih srdaca, osvježuje ritam srpova, uklanja umor iz razigranog kola, prati zaručnicu u novi dom, a pokojnika u sretnu vječnost. Pjesma je selu dnevna štampa, lijepa knjiga i učiteljica života. Ona se rađa i razvija na selu, na polju, u brdu, u domu, u skupini i kod pojedinca.« Pomalo pesimistično zaključuje: »Ganga je naša čisto narodna popijevka i njezin je život omeđen samo na selo. Pred ‘kulturom’ iščezava i posve je nestaje, na njezinu baštinu dolazi za nju tuđa muzika, koja joj kao ‘nekulturnoj i divljačkoj’ uzima pravo na život i opstanak. Doći će vrijeme, ne bilo brzo, da ćemo je žaliti i nju i njezino vrijeme, a pomoći joj teško da možemo…« A da tako ipak ne će biti, svjedoče brojni pjevači gange, ne samo u Hercegovini, nego gdje god Hercegovci žive.
