Australija je posljednji otkriveni kontinent te je razvila svoje posebnosti koje mnoge začuđuju, ali i privlače. I pripadnici hrvatskoga naroda lako su se kao useljenici uključili u život nove im domovine, a najbolji dokaz njihova zadovoljstva jest činjenica da ih se malo vraća. Australske posebnosti očituju se i u strogim propisima glede useljavanja i zabrana unošenja brojnih proizvoda biljnoga i životinjskoga podrijetla, napose sjemenja, sadnica i živih životinja. Imali su, na primjer, neugodna iskustva s uvozom kunića, čije je prekobrojno razmnožavanje gotovo upropastilo australsku poljoprivredu. Stoga je razumljiva i australska naglašena strogost u primjeni propisa vezanih uz pandemiju korone.
Zanimljivo je i originalno njihovo rješavanje problema nedostatka ljudi određenih zanimanja. Način razmišljanja i pristupa određenim problemima može se vidjeti i na primjeru knjige »Legenda o klokanu«, autora Rudolfa Jacobsa, njemačkoga putopisca iz prve polovice prošloga stoljeća. Knjiga je objavljena u Zagrebu 1963. g., a opisuje susrete, ljude i način razmišljanja u Australiji prvih desetljeća 20. stoljeća.
Australac poštuje svoju vladu i prihvaća njezine dobre savjete i zakone, ali ostvaruje i socijalnu sigurnost. Već tada dječji doplatak isplaćivao se i bogatima i siromašnima. Tako su stimulirali natalitet svih, a ne samo siromašnih. Trebala im je radna snaga. Minimalna nadnica jamčila je dostojan život.
Putopisac piše da vladini dužnosnici ondje ne pate od titula niti traže da ih se oslovljava titulama. Cijeni se svačiji rad. U knjizi se donosi primjer smetlara koji je bolje plaćen od činovnika: »Poznajem jednoga smetlara u Adelaideu koji dolazi na radno mjesto u vlastitom športskom automobilu. On parkira auto kod vodovoda, uhvati metlu i mete. Zaradi više od mojega znanca iz ureda, koji govori tri jezika i ima stručnu školu. Moj znanac nije mu zavidan jer smatra da smetlar radi prljav posao. Unatoč tomu moj znanac, uredski namještenik, ponosan je na to što nosi kravatu i pije pivo u pabu.« Moglo bi se to nazvati vrstom klasnoga ponosa. Drugi je slučaj susret s jednim rudarom, čije se svjedočanstvo također nalazi u knjizi: »I ja sam nekoć nosio kravatu, kada sam bio zaposlen kao komercijalist. To mi je bila utjeha za slabu plaću.
Sada stojim pred visokom peći. To je težak i prljav posao, ali donosi mi više nego rad u bilo kojem uredu. Štedim za vlastitu kuću. Kada to ostvarim, možda ću opet poželjeti sjediti u uredu i nositi kravatu.«
Dakle, tada je Australija trebala ruke i šake pa je znala cijeniti tu vrstu rada. Danas cijeni i intelektualni rad. A što Hrvatska cijeni? Verbalno cijeni apstraktnoga čovjeka, ali bez dodatnoga identiteta, tobože cijeni njegovo dostojanstvo. Hrvatsku danas čeka zakašnjela obnova nakon potresa, a nema dovoljno zidara, električara, parketara, vodoinstalatera, taracera i slično. Oni su otišli na Zapad i ne će se vratiti na hrvatske plaće. Novčani »mamac« do 200 000 kn ne će ih vratiti. Domoljublje im je usahlo, mnogi su ogorčeni, što potvrđuju njihove brojne izjave. Isto vrijedi i za školovane kadrove (liječnike, inženjere, medicinske sestre i sl.) koji sve više nedostaju, posebno u zdravstvu.
Kada bi svim tim sada manjkajućim kadrovima ponudili i jamčili plaće približno njihovim plaćama u inozemstvu, njih 99 posto bi se vratilo. Nažalost u Hrvatskoj se još robuje staleškim formalnostima pa je važnija kravata nego skalpel ili lopata. Hrvatski »pametnjakovići« vide rješenje u uvozu stručne radne snage s Istoka (ne samo balkanskoga, nego i daljega). Pri tome ne računaju na razlike u kvaliteti naobrazbe i stručnosti. Može se dogoditi da će dolaziti polustručnjaci, s formalnim kvalifikacijama i diplomama. Zar ne postoje iskustva iz najbližega susjedstva, primjerice kupljene diplome iz Banje Luke i sličnih odredišta? Nije li se slično događalo i s brojnim doktoratima znanosti, stečenima prema »zakonima tržišta« u području znanosti?
Australija, iako je kao zemlja svih vrsta useljenika čak bliže Aziji nego Europa, ipak civilizacijski pripada Zapadu i Europi. Današnji prosvjedi u Srbiji i prosvjedi srpskih doseljenika protiv Australije zbog njezine strogoće prema srpskomu tenisaču neopravdani su i samo štete Srbiji i Srbima jer potiču nekritički primitivizam. Takvi prosvjedi, dodatno podgrijavani političkim kompleksima gdje se tenisača čak uspoređuje s Isusom, samo potvrđuju kako politika i političari mogu izluditi normalne ljude, ali i narode.
