Brojni duhovnici i teolozi primjećuju da suvremeni čovjek sve više osjeća duhovnu glad, glad za dubljim životnim smislom, glad za dobrom duhovnom hranom. A Sveto je pismo, uz euharistiju, zacijelo najizvrsnija duhovna hrana koju je Crkva primila od Boga kao dragocjen dar. S tom mišlju naš razgovor potaknut uz Nedjelju Božje riječi – koja se po želji pape Franje slavi treće nedjelje kroz godinu – otvara svećenik i fundamentalni teolog s đakovačkoga Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta prof. dr. Davor Vuković, koji je prije godinu i pol dana u Nadbiskupskom vikarijatu u Osijeku započeo okupljati vjernike oko Svetoga pisma po koracima metode Lectio divina. Unatoč pandemiji i drugim ograničenjima, svaka dva tjedna osobe različite dobi, zanimanja i interesa dolaze se nahraniti Božjom riječju, a naš sugovornik svjedoči da Božja riječ dodiruje srca ljudi, postupno ih mijenja i preobražava, u Svetom pismu otkrivaju snagu za svakodnevni život te dobivaju moćan odgovor na egzistencijalna pitanja.
»Kršćanska sadašnjost« u 2021. godini,
pa je iste godine otisnuto još 11 tisuća primjeraka
Stoga smo ga zamolili da iz pastoralne prakse, ali i teološki, pojasni treba li čitanje i tumačenje Biblije ostati u sferi zajednice kako bi se »zaštitilo« od krivih tumačenja i izvlačenja zaključaka te je li pretjerano tvrditi da je »opasno« čitati Bibliju sam. Njegov je odgovor jasan: mjesto čitanja i razmatranja Svetoga pisma prije svega jest vjernička zajednica. »Biblija i pojedine biblijske knjige ‘nisu pale s neba’, nego su nastajale i postupno se oblikovale upravo unutar židovske, a kasnije unutar kršćanske vjerničke zajednice. Ako je mjesto nastanka Svetoga pisma bila zajednica, onda i mjesto čitanja i tumačenja Svetoga pisma mora biti zajednica, odnosno Crkva. Dakle, temeljni prostor čitanja i tumačenja Biblije jest Crkva, a osobito povlašteno mjesto ima nedjeljna euharistija gdje se zajednica sabire na lomljenje kruha, ali i lomljenje, odnosno čitanje i tumačenje Božje riječi. Osim nedjeljne euharistije, bilo bi izvrsno kada bi u župama postojale zajednice, biblijske i molitvene grupe koje bi okupljale vjernike na čitanje, proučavanje i razmatranje Božje riječi pod vodstvom teologa, katehete ili svećenika. Tako bi izbjegli mogućnost krivih i pogrješnih tumačenja i zaključaka«, poručuje prof. Vuković.
No to ne znači da nije poželjno da vjernici i sami čitaju, mole i razmatraju Pismo – individualno ili u obiteljima, jer Božja riječ ima snagu izravno progovarati ljudima, osobito čovjeku koji je otvoren i ponizan.
Naš sugovornik smatra da bi idealan spoj bio u povezanosti triju duhovnih točaka, odnosno susret s Riječju u nedjeljnoj euharistiji, kroz biblijsku molitvenu grupu i kroz individualno čitanje, razmatranje i molitvu.
Upravo taj posljednji segment osobnoga čitanja Božje riječi u posljednje vrijeme postaje izraženiji jer se javljaju mnoge hvalevrijedne inicijative poticanja čitanja Biblije svaki dan kako bi se u 365 dana pročitala cijela Biblija. Pojedinci koji počnu s čitanjem Staroga zavjeta brzo se suoče s različitim opisima preljuba, ubojstava i nađu se u mnogim nedoumicama… Tu se javlja pitanje je li »opasno« čitati Bibliju sam. Sugovornik se slaže da postoje biblijska mjesta koja nisu lagana za razumijevanje jer pretpostavljaju poznavanje književne vrste pojedine biblijske knjige, povijesnoga i kulturnoga konteksta vremena kada je pojedina knjiga nastala, semitskoga mentaliteta i načina razmišljanja, no smatra da to nije razlog da se Božja riječ ne čita osobno…
»Eventualne sumnje, pitanja, pa i moguće sablazni treba pojašnjavati i tražiti tumačenje u Crkvi, tj. u župnoj ili u kakvoj drugoj crkvenoj zajednici. Ipak, ne bih rekao da je Bibliju ‘opasno’ čitati sam ni da je ispravno čitanje i tumačenje Biblije povlastica tek teološki obrazovanih pojedinaca u Crkvi. Božja riječ otvorena je svima i ima snagu i moć da prodorno progovori svakomu tko joj pristupa otvorena srca. Duh Sveti, pod čijim je nadahnućem Sveto pismo napisano, zacijelo će omogućiti da svjetlo Riječi zasja i progovori i u srcu vjernika krštenika. Usporedio bih, svjestan da je svaka usporedba manjkava, čitanje Svetoga pisma sa slušanjem klasične glazbe. Ne mora netko biti akademski obrazovani glazbenik da bi osjetio, iskusio i oplemenio dušu slušanjem virtuoznih glazbenih djela Mozarta ili Bacha. Jednako tako nije nužno imati teološku izobrazbu da bi se doživjela i iskusila preobražavajuća snaga Božje riječi zapisane u Svetom pismu«, poručuje fundamentalni teolog Vuković.
Sugovornik je spomenuo jednu mobilnu aplikaciju koja pomaže u čitanju i razmatranju Biblije, a riječ je o »E-duhovnim vježbama« koje uređuju franjevci. Svakodnevno donose liturgijska čitanja dana uz kratak i jednostavan komentar evanđelja u rubrici »Efa riječi«. O važnosti čitanja Božje riječi za duhovni rast vjernika prof. Vuković kaže: »Kao što je važno svakodnevno nahraniti tijelo zemaljskom hranom, jednako je važno opskrbiti duh i dušu duhovnom hranom.
Važno je svakodnevno hraniti svoj duh i svoje biće Božjom blizinom i snagom. Važno je da svaki dan bude prožet molitvenim i duhovnim trenutcima. Jasno, idealno bi bilo kada bi Sveto pismo, odnosno čitanje i molitveno razmatranje Božje riječi bilo dio svakodnevnoga molitvenoga života vjernika. Dovoljno je, naime, da se odvoji barem 10-15 minuta, ako se nema više vremena, za čitanje nekoga kraćega biblijskoga odlomka, da se zastane u šutnji, da se pusti Bogu da progovara u svojoj živoj riječi i da mu se odgovori osobnom, spontanom molitvom koja je rođena u susretu sa živom Božjom riječju. Smatram također da nije nužno pročitati Bibliju ‘od korica do korica’, nego uzimati Sveto pismo ‘dozirano’, ‘u kapsulama’, odlomak po odlomak, i to počevši od razumljivijih i jednostavnijih tekstova prema težima s obzirom na to koliko tko može duhovno primiti, tj. duhovno ‘probaviti’.«
Nudeći savjete za čitanje Božje riječi, dr. Vuković posegnuo je za tradicijom Crkve: Lectio divina izvrstan je put za »kušanje« Božje riječi i pomaže u njezinu razumijevanju. Lectio divina sadrži pet koraka, a sugovornik ih pojašnjava: »Prvi je korak lectio, odnosno čitanje izabranoga odlomka Svetoga pisma. Slijedi meditatio, odnosno razmatranje u kojem se umom i srcem nastoji proniknuti u značenje biblijskoga odlomka. Taj dio u sebi uključuje tumačenje, pojašnjenje nerazumljivih dijelova, otkrivanje smisla pročitanoga ulomka. Slijedi oratio, tj. molitveni dio, gdje se bilo molitvom naglas izrečenom bilo tihom molitvom u srcu nastoji sadržaj razmatranja pretočiti u molitvu i razgovor s Bogom. Četvrti korak, osobito blagotvoran i ljekovit, jest contemplatio, odnosno ‘odmaranje i uživanje’ u Božjoj riječi koju se čitalo i razmatralo. Taj se korak zbiva u potpunoj šutnji i tišini – uz prigušena svjetla da se ostvari i izvanjski ugođaj mira – i uistinu godi duši, osobito u vremenu trajne buke. Drevni duhovni pisci taj su korak zvali i ruminatio, odnosno duhovno ‘preživanje, probavljanje’ Božje riječi, kojoj puštamo da u tišini uđe u sve naše duhovne ‘žile i kapilare’. Peti i zadnji korak jest actio, tj. konkretno djelovanje koje proizlazi iz susreta s riječju Božjom i na koje smo pozvani u svojoj svakidašnjici.«
